MILAN MILIŠIĆ: LJUBIČASTI STRADUN

Scenskim recitalom „Ljubičasti Stradun“ Studentski teatar Lero iz Dubrovnika daje svoj prinos obilježavanju 70. godišnjice rođenja i 20. godišnjice smrti dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, prve civilne žrtve tijekom srpsko-crnogorskog agresije na Dubrovnik. Poginuo je od neprijateljske granate na pragu svoje kuće u Župskoj ulici  5. listopada 1991. „Ljubičasti Stradun“ je Lerova posveta svom predanom, redovitom gledatelju, pratitelju, „pričuvnom dramaturgu“, kritičaru i prijatelju Milanu Milišiću.

MILAN MILIŠIĆ

LJUBIČASTI STRADUN

Scenski recital u spomen Milanu Milišiću.

Ima jedno vrijeme u ljetnu večer kad Stradun postaje ljubičast. (M.Milišić)

Režija i adaptacija: Davor Mojaš / Tehničko vodstvo: Mato Brnjić / Svjetlo i ton: Marko Mijatović / Tonska montaža: Viktor Lenert / Scenografija: Konstrukcija od „Ljepirica“ / Rekvizita: Lerovo potkuplje „Vidi oblak!“ / Plakat: Nora Mojaš / Sudjeluju: Ksenija Medović, Sebastijan Vukosavić, Antonia Basić, Nila Miličić-Vukosavić, Leona Ribić, Maro Drobnić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec, Latica Zekić i ....

„Ljubičasti Stradun“ sačinjen je od izbora pjesama, fragmenata eseja, putopisa, proznih, dnevničkih i drugih zapisa Milana Milišića iz njegovih zbirki pjesama i nekih drugih posmrtno objavljenih knjiga. Također, korištene su i skladbe za koje je Milišić pisao tekstove (nikada objavljena pjesma „Moskva“ dubrovačke grupe „Modeli“, pjesma  „Emili“ u interpretaciji Buca i Srđana) i pjesme Toma Waitsa kojeg je rado slušao. Korišteni su i fragmenti sudskih presuda, korespodencije i nekih osobnih svjedočenja i zapisa važnog traga književnog i svakodnevnog dubrovačkog vremenopisa pjesnika koji je, istovremeno, na poseban zaljubljenički i preljubnički način volio Dubrovnik, Grad koji je ostao uporišnim i prepoznatljivim inspiracijskim znakom Milišićevog stvaralaštva.

 -----------------

Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule. Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno. U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu ; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu. Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost. Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije. 

(M.Milišić)

Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.

Osječam se kao dio neke mašine koja je poslije zastoja rastavljena, potom ponovo grubo sastavljena, čujem njene kloporave performanse, ali ja više nisam u njoj, naprosto sam ostavljen sa strane, zabačen. U najboljem slučaju, mogu tu zarđati.

Nikad nisam mogao biti iskren. Iskrenost drugih me ubijala. Moja žena mi je dala zamotuljak sa njenim dnevnicima iz mladosti . Kao zalog našeg zajedništva, i kao iskaz njene iskrenosti. Nisam otvorio taj paket.

Trudio sam se, međutim, da ono što kažem ne bude laž. Ili, da koliko je moguće ne bude neistina. To nije lako i zahtjeva dosta vježbanja. Ono što »jest« i ono što »nije« često su tako zamješani u našem iskustvu da ću sa više uvjerenja pričati o nečemu što mi se možda nije dogodilo (a moglo je), nego o nečemu što mi se dogodilo ali nije u punom smislu odjeknulo u meni. Granicu zavađenih carstava teško je konstantno nadgledati i čovjek se može naći u čudu kad otkrije da se borio na obje strane istodobno.

Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.

Tamo gdje sam unajmio odjelo za maturalnu

Unajmit ću i frak za svoj pogreb.

Mogao bih uskoro umrijeti

Jer nemam pametnijeg posla

Slušajući zaglušenu eksploziju

Svake mrvice kruha koja pada na pod.

(Milan Milišić)

Premijera u Lero Teatru u Lazaretima 19.studenog 2011. u Dubrovniku u Noći kazališta.

U 18 sati i u 19 sati i 15 minuta.

Studentski teatar Lero

 Lazareti, Frana Supila b.b., 20000 Dubrovnik / tel +38598 427635 / tel.fax. +38520 42 3556

e-mail: studentskiteatarlero@du.t-com.hr

NOĆI NADOMETNUTE

Kada su mu iz Martecchinije tiskare donijeli prvi otisnuti primjerak knjige Periegesis orae ragusanae Đuro Ferić nije mogao obuzdati suze koje su mu kvasile duboke bore oko očiju i lagano puzale niz lice. Držeći je u rukama prisjećao se svojih dugih šetnji dubrovačkom okolicom, posjetima obiteljima koje su živjele na teško pristupačnim čempresima uokvirenim obroncima brda gdje su se generacije rađale i umirale i gdje se rijetko dolazilo. I gdje se , u nevolji, bježalo. Prisjećao se stihova i melodija starih zaboravljenih pjesmica, pokornica, uspavanki i uzdahnica koje su mu starice naricale dok ih je zahvalno i s punom koncentracijom slušao. Suosjećao s njima. Plakao i molio se.  I zapisivao tražeći uvijek poneko dodatno pojašnjenje, detalje  ili podatak koji bi također bilježio po listovima papira pazeći dobro da im se ne pomiješa redoslijed i da uvijek budu na okupu. I onda, kada bi se nakon dugog hoda samo njemu znanim stazama skrivenim kapinikom i dračom , vraćao onim drugim puteljcima uz koje je vazda cvjetala žuka i oko  kojih su , na njegov pogled, sazrijevale maginje. Crveneći se i žuteći  u bogatim grmolikom krošnjama. I otpadale zrele među ciklame i tratinčice. I onda kada je, obilazeći mjesta gdje je, kada bi im bilo vrijeme, brao šparoge i kuke i divlji luk i drugo bilje koje bi onda, razrijedivši ga i razvrstavši ga, kuhao s nekoliko patata  dodajućim ih u zdjelu sa tvrdo kuhanim jajima začinjenim  kvasinom . I maslinovim uljem koje je dobio s otoka gdje je jednom ljeto obogatio novim pričama koje su mu žene otočke  u crnom pričale. I koje je već iste zime objavio. Prije nekih drugih koje je davno pozavršavao. Namjerno ostavljajući po strani  već skoro zgotovljene rukopise: Fedre Augustove odsuzgnika pricze Esopove u pjesni slovinske prinesene i Pricizesedam  ismetnute knjigha Fedrovijeh, a sad ovi napose sa podpunu zjelochju nadometnute. Nadometnute kao grmjelice krunice od koje se nije odvajao. U dugim noćima nesna. Kada mu  se u glavi miješao miris  sumpora,  bilja, tinte, joda, voska i izgorjelih listova papira koje bi znao, kada bi mu noć ušla u zjenice, zapaliti na treperavom plamenu lumina. Ostavljajući da mu gorući papir opeče prste. I nagori duge sijede vlasi koje su mu padale zapuštene niz ramena. Noći koje su se izmjenjivale iscrpljivale su ga a dušu mu svakom urom tame i tišine novim snomoricama ranjavale. Sasvim klonuo, blijed i usporenih pokreta, teturao je među razbacanim knjigama, zgotovljenim i započetim rukopisima od kojih je, noći jedne južne i tople, posložio rubove puteljka po saloči oko velike trpeze. Umislivši da šeta među tako složenim suhozidima. Međama od knjiga iz kojih niče cvijeće koje po njemu miriše. I puzavice neke žute i ljubičaste koje dodiruju plafon i ponovno se spuštaju dolje prema drvenom podu po kojem on , iznemogao i iscrpljen, puže očekujući da ga iznenade neke njemu nepoznate grančice gorkijeh trava. Naslućeni pupoljak. Propupali list ili mladica izniknula iz najdeblje knjige u kojoj je zabilježio sve njemu znano cvjetajuće i listajuće u đardinu ljetnikovca u kojem ga je ona , jednog davnog premaljeća, dodirnula obrazom i okrznula golim ramenom. Držeći u ruci kiticu odocnjelih carevića i tuberoza. Znao je tada koju će i kada knjigu njoj posvetiti. I kome svoj miris duguje glicinija. U predugoj noći koja je uslijedila nakon njenog iznenadnog odlaska. I utihnulog zvona kapelice u kojoj je oltar, očistivši prašinu sa svijeća,  okitila tog jutra, iz vlastita herbarija odabranim i ubranim, bogišama, azalejama i ljubicama. Periegesis ore ragusanae ! Ne govoreći nikom o neizvedivoj premetaljci slova iz naslova koja nikada i nikako ne može dati njeno ime. I one noći nadometnute kada su ga našli kako izgubljen leži na podu  među razbacanim knjigama. Rasutim biljem i sasušenim cvijećem i uvelim grančicama. I sagnjelim narančama , limunima i dunjama na kredenci koje su nadlijetala jata modro-srebrnih mušica.



AGATINA UTIHA

   Kroz razbijeno prozorsko staklo nazirali su se prvi proplamsaji zore. Golubovi su još spavali po obližnjim krovovima. S kljunovima skrivenim ispod krila. I nogama ispruženim prema nebu.

       Agata je, kao i obično, ležeći u krevetu, promatrala u polutami jedva tek naziruće slike po zidovima sobe. Iznova pokušavajući razabrati redoslijed ulazaka čudnih likova iz jedne u drugu sliku. Žene sivih lica i bijelih ruku u srebrnim dugim haljinama koje se ,usplahirene, iz neke nepoznate vedute grada vraćaju u svoj grupni portret. Jednog gospodina u crnom odijelu kako zatvara kišobran i dostojanstveno nestaje u daljini naslikane ulice. I tu ostaje kao jedva primjetna siva kontura u dnu slike. I sunce kako obuzdava sjaj dok obasjava ostavljeni komplet za čaj na zelenom stolnjaku kojim dominira mrtva priroda. Nekoliko naranača, smokava i grozd grožđa po kojima mirišu noći u njenoj sobi. I kako nepoznata gospođa , portretirana do pojasa,  postaje sve starija s prvim vjetrima jutra. I kako druga gospođa , na susjednoj slici, popravlja nevješto i uzaludno nestašne pramenove sijede kose koji su joj , u međuvremenu, zaklonili suzne oči. I kako se ženski akt prekriva bijelim prozračnim velom dok gradski zvonik otkucava prve ure zore. I kako, a to je redovito bio zaključni čin tih čudnih zbivanja, nekoliko anđela sa ormara, ostavljajući uobičajeni raspored žutih dunja po rubovima, prelijeće sobu i nju u krevetu i ostaju među bijelim oblacima panorame grada u teškom zlatnom okviru na zidu suprotnom od prozora. 

       Dogodilo se da je iznenada , pred samu svadbu, dok  se mlada u bijeloj haljini s buketićem od žutih frezija  još ogledala i sebi divila pred velikim zrcalom, njen voljeni i jedini onesvjestio. Do njenih prijateljica, mirisnih i dotjeranih sinjorina koje su vjenčanje svoje prijateljice doživljavale kao još jedan generacijskih uspjeh maturantica klasične gradske gimnazije, došao je glas o tom događaju. O onom što se mladiću dogodilo ispričao je, birajući rečenice, ugledni gradski bilježnik u crnom odijelu s kišobranom koji mu je služio kao bagulina.  Zatim je, zadovoljan obavljenim , zamakao niz prvu ulicu. Otvarajući i zatvarajući crni kišobran. Iz samo njemu znanih razloga, zaustavio se na samom početku ulice. I ostao tako. Nepokretan s poluotvorenim kišobranom. Njegovi se na nisu pojavili. Navodno je, kasnije su među sobom pričali i prepričavali prestravljeni preostali svatovi, mladić ,opraštajući se od oca i majke, popio na iskap čašicu likera. Spravljenog i ostavljenog po starom obiteljskom receptu od nekoliko odabranih trava. I isto toliko plodova biljaka posebnih i prepoznatljivih mirisa. Kakada popio liker, kažu, nasmješio se i srušio na pod. Bez svijesti je ležao nekoliko sati. Kada su došli liječnici s medicinskim sestrama  - bilo je kasno. Mrtvog, u crnom vjenčanom odijelu, položili su ga na krevet. Saznavši za tragičnu vijest, pet se prijateljica zagrlilo i zaplesalo neko usporeno djevojačko kolo karakteristično za slične tužne prigode  u tom kraju. I onda, nakon što je rumenilo njihovih lica zamijenilo sivilo, raštrkale se lepršajući u svojim srebrnim haljinama okolnim ulicama. I poljanama gdje bi se susretale, zatim ponovno nestajale i nalazile. Ostajući, na kraju,  zajedno u grupi kao na zaustavljenoj fotografiji nekog davnog maturalnog izleta: njih tri stoje raspletenijeh kosa a dvije , podno njihovih nogu, leže na boku glava približenih i nogu prekriženih. Ona koja je stajala u sredini u ruci je držala buketić frezija. Žutih.

       Nepoznata gospođa, za koju nitko među okupljenim svatovima nije znao  kako je i odakle je došla ni tko ju je pozvao, sjedala je u stolici i zamišljeno pušila. Duge i tanke cigarete s malim postotkom nikotina. među njenim njegovanim prstima dogorijevale su jedna za drugom. Pred nju je, netko od domaćina, stavio zdjelu sa svježim voćem. Nekoliko naranača, smokava i grozd grožđa. Iznad njene glave letjele se male zelene mušice. Privučene dimom  cigarete. Netko je , dok su se djevojčini svatovi okupljali, tek spomenuo neku njenu daljnju vezu sa mladićem. Ženikom koji je, navodno, bio s njom u nekom dalekom zagonetnom srodstvu. Spominjući i mogućnost da mu je ona bila prva dadilja koja ga je njegovala dok mu se majka oporavljala od teškog poroda a otac, kapetan duge plovidbe, plovio dalekim južnim toplim morima. I nitko se nije obazirao ni kada se, pred njm, iz zdjele  otkoturala naranča. A ona je, pedantno, vratila u zdjelu  na prijašnje mjesto. Pazeći da ne poremeti raspored voća.  Zatim ugasila cigaretu i nastavila sjedati mijenjajući boju očiju. I povremeno popravljajući frizuru. Nestašne pramenove kose koji su joj zaklanjali čelo. I sve izgubljeni pogled.

        Agata je dugo zurila u mirnu površinu ohlađenog čaja kojeg je, u zoru, skuhala od svježe ubrane metvice. Tih prvih dana proljeća iznikle i prolistale u malim grastama , među ostalim nasadima cvijeća uredno posloženim na drvenom pitaru koji je pokrivao donji rub prozora južne fasade kuće. I zaklanjao pogled znatiželjnima a njoj omogućio stalni dosluh s proljećem. Uvijek bi tako, dok je opčinjena gledala u svijetlo zelene listove hortenzija , uspoređivala boju čaja u šalici sa listovima biljke koja bi redovito, u to doba godine, granala svoje cvjetne glave oduzimajući prostor prozorskom oknu i iznenađivala raskošnošću cvjetova koji su je , mirisom, podsjećali. U čaj bi potom, iz male srebrne žličice, sipala cukar u blijedozelenu tekućinu bojeći se promiješetati. Nije mogla podnijeti uzburkanost čaja a i sam osjećaj da će se cukar u njemu rastopiti budio je u njoj nelagodu. Baš kao i  sam čin njegovog ispijanja. Usprkos preporuci liječnika da svako jutro započne upravo čajem od metvice. Nekoliko neispijenih šalica čaja na stolu pred njom podsječalo ju je na protekle dane. Jutra neodlučnosti i  osame. Utiha u duši iz kojih nije uspjevala pobjeći. Sve bi na vrijeme pripremila. Noć ranije ubrala bi listove, u zoru, čim bi se probudila , skuhala bi vodu i kada bi provlila,  listove , kroz prste, spustila u ključalu vodu. Zatim bi, neko vrijeme, odsutno uživala u mirisu mente a , onda,  ulivši čaj u šalicu, sjela na stolicu uz stol i čekala. Ni tog jutra zlatni galebovi s ruba šalice nisu poletjeli. Ostali su iznad plave naslikane površine mora koja se pretapala s istim takvom bojom na oslikanom porculanskom tanjuru.

       Otvarale su se stranice njenog uspomenara. Fragmenti rečenica. Tragovi suza. Povodi nekim njoj nikada jasnim postupcima. Dani djetinjstva, noći mladosti i najrazličitiji detalji igara kojima se prepuštala. Kada bi joj strogi roditelji to dozvolili. I njenu ljubav prema slikarstvu. I prve pjesničke sentimentalne okušaje. U kojima su se jasno prepoznavali uzori. Susret s njim. Obvezujuće sate koje je provodila sa svojim prijateljicama. Kada bi zajedno, maštajući o budućnosti, postajale buket. Ona, Agata i njih tri: Lovor, Vrijes i Pelin. U njenom krilu...

LOVOR: Jesi li vidjela kaplju suze na njenom licu?

VRIJES: Davno je bilo kada smo gledale zamišljeno u daljinu.

PELIN:  Brojeći galebove na obzorju.

LOVOR: Kako joj je spuznula niz obraz...

VRIJES:  Jeste li je vidjele kako bijelom maramicom briše ruž sa usana?

LOVOR:  I kako ga potom skriva u njedrima.

PELN: A galebovi?

LOVOR: Oni su odletjeli....negdje…

VRIJES:  Kada ih je zvono iz kapelice potjeralo...

PELIN: Ja ga nisam čula.

LOVOR: Ali je zvonilo.

VRIJES: U našim dušama.

PELIN: A galebovi?

LOVOR: Oni su sletjeli….negdje…

VRIJES: Spominjete  li se porculanskog servisa kojeg je poklonio mladi kapetan sinjorini Agati kada se vratio s prve plovidbe?

LOVOR: Koji je godinama ostajao u staroj kredenci među kristalnim čašama.

PELIN: Iz kojih se, jednom godišnje, pilo bijelo vino.

VRIJES: Uz spomen na mladog kapetana...

LOVOR: ...I godine Agatine tišine.

PELIN: Kako se ne bi spominjala…

VRIJES: Bože, tko bi rekao da je ona....

LOVOR: Ne govori!

VRIJES: Šuti!

LOVOR: Bolje je tako!

       Njih tri su govorile. Ostale dvije su šutjele. Znala je Agata povod njihovoj šutnji. I rečenicama svake od njih kada bi uzdahnule. Odvajala ih je i razlikovala  po mirisima. Lovora, vrijesa i pelina. Svjesno zaboravljajući njihova prva imena.  I takvim imenima ih je zvala. U muškom rodu: Lovor, Vrijes i Pelin. To ih je zabavljalo, pa bi, u trenucima opuštanja one, uz smijeh skrivenih namjera, Agatu zvale - Buketić! Tepajući joj dok im je otkrivala tajne svoje ljubavi. Toplinu njegova dodira. Sveznačnost njegova poljupca. Planove za skoro vjenčanje. Zajednički život u njegovoj kući s velikim đardinom punim palmi, eukaliptusa, cikasa i magnolija. - Reci nam Buketiću, kakav je njegov dodir i mirišu mu li ruke po moru? - znale bi je upitati. - Pričaj nam o njegovim koljenima, rameminima, o tome kako mu raste dok te ima? - inzistirale bi. Pričala bi im iscrpno o njegovim usnama, o dugom strasnom poljupcu koji bi potrajao prije nego što bi otišao. O tome kako bi, nakon dugih zagrljaja bili žedni i kako bi se napili vode iz iste čaše a on joj spominjao recept nekog mirisnog likera svoje majke. I o drugi im je  detaljima pričala o kojima su one slušale satima. I kasnije, u svojim snovima, rasčlanjivale u nove pojedinosti koje bi krile pri ponovnom zajedničkom susretu. I onda kada je Agata pristala da je svaka od njih naslika. Golu u postelji s čeznutljivim pogledom i nemarno prebačenim linculom  preko bokova. Otkrivenih grudi i , za tu prigodu, posebno zarumenjenih obraza i crvenilom osjenčanih usana.  U pozi očekivanja i nadanja. Koreografiju nogu i ruku Agata je nazvala: Zadovoljstvo! Pretpostavljajući višeznačnost naziva ali i svekolikost svojih emocija, strasti i obuzdanih poriva. Svaka od prijateljica donijela je svoje platno i uljane boje, preostale od završnog maturalnog ispita iz slikarstva. Slikale su je nekoliko noći i kada su završile posao, Agata je odabrala najbolju. Njoj najdražu sliku. Ulje na platnu koje je odlučila uokviriti i objesiti u svojoj sobi. Možda je darovati njemu, jednom, kada joj tjelo izgubi svježinu . Preostale dvije slike uzele su njene autorice. Sa onom koja je naslikala njoj najdražu sliku, noć kasnije, zajedno je prepravila onaj dio koji ju je činio prepoznatljivom. Crvenilo kose preslikali su žutom bojom, promjenili boju očiju , intervenirali crvenom bojom na usnama, korigirali nos i doslikali prsten na njenoj ruci.

       Oblak, koji je natkrilio gradski zvonik, bio je okrugao. Kao velika bijela lopta, nabodena na gromobran koji je stršio . "Bože mi prosti, kao naranča od bumbaka."  - zausti Agata i zatvori prozor.

        Utiha u kojoj je živjela bilo je njeno stanje duše. I samo je tako mogla odsanjati dan i prespavati noć. Zatvorena u četiri zida s dva prozora. Koja je otvarla po samo njoj razumljivom rasporedu pazeći da uvijek jedan bude otvoren. Da ne osjeti proropuh. Ili vjetar koji bi mogao u sobu donijeti neke druge mirise izvana. Nigdje nije izlazila. Poluslijepa bila je sigurna u dobro znanom rasporedu namještaja. Stola, stolica, kreveta i fotelje. Velike obiteljske kredence i slika uokvirenih u teške zlatne okvire.  I predmeta koji su, svaki na svoj način, bili dio njenih života. Uspomena koje su je održavale u životu. Točno je znala gdje se nalazi njegov vjerenički dar, gdje njegovo bijelo odijelo za vjenčanje od kojeg je odustao na nagovor majke. Gdje njegova pisma. Gdje  njena vjenčanica i sasušeni buket frezija. Gdje njena mladost u zapisanim bilješkama, fotografijama i drugim uspomenama. I koji će dio sobe u ponoć obasjati mjesečina i u koje doba dana će zraka sunca obasjati koju sliku na zidu. I kada će , jednog sutona kada odluči, zauvijek ostati ležati ne očekujući nikoga. Kao i sva godišta koja su prošla. U njenoj duši produbljujući utihu. Koja joj je produžavala život. Svakom novom kapljom gorčine. I hladnog čaja u šalici kada bi na njene rubove sletjeli crni leptiri. Ljepirice! - kako ih je od milja zvala dok bi nestajala u svojoj tišini.

        Kroz razbijeno prozorsko staklo nazirali su se prvi proplamsaji zore. Glubovi su još spavali po obližnjim krovovima. S knjunovima skrivenim ispod krila. I nogama ispruženim prema nebu.

KRALJICA OD GOLCONDE

Kada je, nakon ispijenog čaja i pojedenih kolačića iz slastičarnice  „Viscount Jyklam“ Miss Bella otišla u svoju noć, Frau von der Taube prišla je njegovom krevetiću i nastavila, dan ranije, započetu priču o Kraljici od Golconde: „Okružena frakovima, plastronima, ćelavim glavama, monoklima prolazi kroz redove gostiju, koji su zaostali i navrvili, da je vide, da joj se poklone i da je -  ogovaraju. Lijepa je to žena u 48-oj godini, nepravilna ali pikantna lica, - obučena od Paquina, emaillirana od Henga, ondulirana od Duroiera, a dekoltirana - od same sebe. A to znači - nešto! Da nju slučaj, prije četvrt stoljeća, ne dovede do prijestolja, - bila bi učinila izvrsnu glumačku karijeru. Ali ovako, običaji dvora spojeni s neobuzdanom impulzivnošću njezina temperamenta, stvoriše od nje jedan od najzanimljivijih tipova modernih kraljevskih «nevroza»...“ Kada je pomislila da je usnuo, Ivo Lujo Rafael zatraži još jednu ćašu vode i otvorenih širom očiju upitno od nje poželi nastavak priče. Frau von Der Taube, iz kristalnog bokara ulije malo vode u čašu, pruži je poluusnulom dječaku i s jednakom strašću kao da priča vlasti san, nastavi: „Evropa joj je dužna nekoliko časova zabave, a pisci nekoliko sočnih situaciju....“ - A sada spavaj, dječače! - šapne mu, pokrije ga nebesko-plavim pokrivačem, pomiluje po čelu i tiho, pazeći da mu ne poremeti polusan, ustade. - Pričajte mi dalje! - prene je dječakov glas. -Ali, nema više, to je kraj priče. Kraljica od Golconde se potom zaljubila u jednog kralja koji je bio...onako malo...i  imao je...to nije za djecu. Spavaj i sanjaj! -reče mu i poravna pramenove kose koji su joj skrivali lice. - Pričajte mi o Hengu... O Paquinu... O Durozieru...o njima mi pričajte! - jedva čujnim glasom izusti Ivo Lujo Rafael i zaspi.

DNEVNIK VICE PALIKUĆE

Kada je kapetan Vice Palikuća prelistavao svoj pomorski dnevnik pokušavajući otkriti datum kada je , nekoliko godišta ranije , pristao u Anconu  iz , tada još nije znao, kojih razloga i povoda, otkrio je među gusto ispisanim stranicama knjige i jedan izdvojeni list papira. Požutio i s jednom masnom mačom u donjem desnom uglu. Točno ispod nečitkog nečijeg potpisa. Na papiru (16 cm X 18 cm )  je izdvojeno, kao naslov,  pisalo: NELL'ARSENALE DIETRO AL TEATRO. Velikim štampanim slovima crnom tintom pri samom vrhu. Zatim, krasopisom, uredno i pregledno u nastavku:

ancore 2 a Libre 300  l'una . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .    600.-

Rammpignoni o sia ancora di Galera a quadro ale numero 12

di cui due da . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .     300.-

sei da 400 – quatro da 300 – in tutto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .  3.000.-

                                                                     _________________________

                           Totale del Ferro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .  3.600.-

Najprije se pokušava sjetiti o čemu se tu radilo. Za koga je prevozio teret i što zapravo znači, pri samom dnu stranice s lijeve strane, dopisano nekoliko rečenica:

Nota

Sarebbe beccessario di terminare, che non si dovesse per verum privato servizio lanciare mai in acqua le fgeluche una volta tirate a terra, non essendovi cosa come questa che le faccia tanto andare a male a consumarsi: come pure s'avrebbe a procurare din on ammettere per diretore e Padrone di esse che non ha ne capacita, ne la dovuta diligenza per custodirle e dirigerle.

Otkuda, kako i zašto ta i takva dopisana Nota, na istom listu s NELL'ARSENALE DIETRO AL TEATRO,  bila su tek neka pitanja i sumnje koje su mučili  kapetana Vicu Palikuću dok je u sobi s verandom i pogledam na more prelistavao godine u svom pomorskom dnevniku. Cavtatom je puhao prohladni maestral povijajući krošnje borova i čempresa. Zamišljen i zdvojan, predano je i pedantno listao stranice debele knjige odgonetajući imena, datume, luke, isplovljivanja, zabilježene meteorološke posebnosti pojedinih plovidbi, stanja mora, ispise tereta, članova posade i carinskih deklaracija. Na posebnoj izdvojenoj stranici bili su sumirane luke u koje je svojom filjugom putovao proteklih nekoliko godina: Barletta, Barletta, Barlertta, Barletta, Barletta, Ancona, Barletta, Barletta, Barletta, Anocona (došao iz Molfette), Senigallia, Levant, Albanija, Ancona, Rijeka,  Barletta, Albanija, Rijeka, Rijeka, Bar, Barletta, Barletta, Rijeka….i onda, još nekoliko puta Barletta i Rijeka i Levant  i Ancona. Zatim , ni sam nije znao otkuda i takva bilješka:  MANIFEST FILJUGE «L'ANIME DEL PURGATORIO E LA MADONNA DI MARTIRI» POD ZAPOVJEDNIŠTVOM PATRUNA N. LUNANOVE IZ MOLFETTE A NA PUTOVANJU IZ DUBROVNIKA U BARLETU. Na istom listu s mukom je iščitao i rečenicu: Cera gialla colli quaranta sinque No. 45 i nečitko ispisan datum  i , nekim drugim rukopisom dopisano: Botti due Cera gialla – dico…i malu, ljubičastom tintom,  docrtanu ribicu i morsku zvijezdu i lastavicu . Zaboljela ga je glava od uzaludnih pokušava povezivanja iz sječanja otrgnutioh stranica dnevnika. Otkrivao je neke njemu nepoznate bilješke. Druge rukopise. Imena koja nije poznavao. Luke u koje nije uplovljavao. Filjuge kojima nije zapovijedao. Mornare koje nije poznavao. Jedino što je razumijevao, dovodio u smislenu vezu, nalazio  opravdanja i logičnosti zapisanih podataka bili su oni dijelovi dnevnika s ispisanim popisom brodske posade s njegovim pravim imenom i punom titulom: Gio. Franco Palicuchia da Zaptat. I njemu poznata imena članova posade koje je osobno poznavao, s kojom je godinama plovio pod „Marinar“i: Pietro Zertich da Tarpagn, Ellia Voihnich da Canali, Gio. Scheich da Zaptat, Franco Palicuchia da d.loco; Muzzo: Mario Cusgn da Slano, Nic. Tuardiscia porta il nome di Nic. Saragotta a motiv odi Fermano et ha la lcenza di far un viaggo resol. Four di Golfo come al libro della Terminazione sotto li 16 sett.pp.) i još neki podaci zapisani, prepoznao je, njegovom rukom. I tako, nekoliko dana je kapetan Palikuća pozorno listao svoj kapetanski dnevnik ne znajući što zapravo hoće. Koji podatak traži. Koje mu ime nedostaje u njegovoj vremeplovskoj plovidbi uspomenama. Danima je tako po tko zna koji put uvijek iznova, stranicu po stranicu, iščitavao dnevničke zapise. Nikome nije dozvoljavao da ulazi u njegovu sobu ispunjenu brodskim dnevnicima, talijanskim namještajem i slikama brodovlja kojim je plovio. S ormarom u kojem je čuvao svoje uniforme koje su mirisale na lavandu i buhač da ih ne bi moljci napali. I nekoliko instrumenata za navegavanje koje je uredno držao na buralu pored lukjernara koji je povazdan gorio. Kao njegova duša. I kada su ga, jednog jutra našli klonulog za radnim stolom s glavom među rastvorenim dnevnikom, u ruci je čvrsto držao papirić. Kada su mu ga uspjeli izvući iz čvrsto stegnute šake i moglo se pročitati ono što je kapetan danima uzaludno tražio. Dan, povod i potvrdu odustajanja od daljnjeg navegavanja. Svjesno prepuštajući se uspomenama odustajući od svih. Od svega. I od sebe. I. PALIKUĆA IZ CAVTATA, ZAPOVJEDNIK FILJUGE «MADONNA DEL ROSARIO E S. ANTONIO» , 6. II 1740. PRIJAVLJUJE POMORSKU NEZGODU KOJA SE DOGODILA NA PUTOVANJU BARLETTA-DUBROVNIK . FILJUGOM SE PREVOZILO ŽITO I SOČIVO. POTVRDU IZJAVE DALI SU PUTNICI-TRGOVCI Đ. FILIPOVIĆ, J. NIKOLIĆ I M. PETROVIĆ. – tako je pisalo na papiriću kojeg je, nakon što su kapetana iznijeli iz sobe i polegli na odar, Luca Marunkova sa suzama u očima , otvarajući vrata ormara punog na vješalicama uredno složenih kapetanovih uniformi, vratila među stranice dnevnika. Zaklopila ga i , obrisavši prašinu , stavila na policu kredence među rijetke školjke koje je kapetan Ivo Palikuća donosio sa svojih putovanja i plovidbi iz dalekih luka. I one, jednom,  u koju je, na kraju, zauvijek  uplovio.

M A N D A L J E N A

              Kada je sunce tek malim svojim zlatnim okrajkom, kao komadić beškotina,  izvirilo iz mora  između zelenih koljena otočića Mrkana i Bobare i kada su se oglasila zvona okolnih kapelica a iznenada probuđeni golubovi izletjeli iz svojih rupa u zidinama, Mandaljena je sneno otvorila oči iznenadivši se svojom jutarnjom nagošću. Nježno zeleni ručno tkani pokrivač ležao je na podu uz krevet a lincul, bijel i lanen, zgužvan podno nogu uz nekoliko otrgnutih listova rukopisa Alla Sig(no)ra Contessa  Maria Zamagna Resti Anacreoantica. Autograf Crisolini Malatesta, kraj XVIII ili poč. XIX stoljeća. 4 stranice formata 25,3 x 18,8 cm. Pjesma je ispisana na 1. i 2. stranici, pri dnu koje stoji potpis autorov s posvetom: «In segno di profonda stima». Iza potpisa autora stoji: «Fra le Arcadi Licasta». 3. je strana prazna, a na četvrtoj je poprečno ispisan latinski epitaf Junija Resti s ispisanom godinom 1814. Prilično čitak, ali ponešto oštećen. Osjećala je vlažnost perja u kušinu od znoja koji joj je i dalje u kapljama curio niz vrat skupljajući se između grudi u male lokvice. Mirisale su lavandine grančice u porculanskoj vazici na komončinu  i ćutio se pelin iz mokrih pramenova crne raspletene kose koju je sinoć, prije spavanja, oprala u vodi iz gustijerne u sapunu od ruža i pelinovih cvjetova,  dar stare sluškinje Dragoste za imendan prošloga godišta. I ražentala  je potom u mlakoj vodi s malo osta . Iznenađena svojom jutarnjom golotinjom, rasporedom udova, znojem i razbacanom posteljinom, Mandaljena je još neko vrijeme osluškivala udaljenu jeku zvona , sačekala da se  smire uznemireni golubovi i da sunčeve zrake obasjaju istočnu fasadu staroga ljetnikovca s njenom sobom na drugom podu i s prozorom iznad kojeg je, u mramoru uklesan, nekada bio obiteljski grb s velikom ribom, listom palme, rastvorenim okom i zatvorenom knjigom. Od kojeg je, zbog zuba vremena , nebrige vlasnika ali i jednog davnog potresa, ostala tek glava ribe, okrajak oka, fragment knjige i , gotovo u cijelosti, palmina grančica. Zatečena, nijemo je ležala, sređivala misli i obuzdavala primisli. Pokušavajući razabrati krhotine snova pred zoru. I povode njenih razmaknutih nogu, vlažnog trbuha, nemirnih prstiju koji su istovremeno gužvali posteljinu i nježno milovali ramena, suspregnutog daha i čudnog , do tada joj nepoznatog, okusa na usnama dok je jezikom vlažila njihovu jutarnju suhoću.

               Ustala je još uvijek pod dojmom ranog iznenadnog buđenja. Pokušavajući se prisjetiti povoda  snovima koje je sanjala uvijek nakon što bi , prije nego što će zaspati, listala i čitala neki od starih rukopisa ispisanih crnom tintom koji su , uredno složeni, ispunjali police i ladice kredence od orahova drva u njenoj sobi. S drvenom maketom jedrenjaka na vrhu i nekoliko dunja i zrelih šipaka iz đardina poredanih po njenom rubu. I   čudnih susreta  na najneobičnijim mjestima s naočitim mladićem iz ugledne obitelji iz   nekog dalekog njoj nepoznatog grada u Italiji. Uvijek bi se, prisjećala se snova, on prvi pojavio vas u zlatu, onduliran i naprahan , bijel u licu, ukočen u pozi viteza koji uživa u bogatoj trpezi rasprostrtom pred njim koja lebdi, kao na oblaku, visoko, visoko gore iznad krovova kuća i gradskih zidina. Među jatima lastavica i čiopa koje slijeću i kljucaju posluženo grožđe, rogače i smokve u velikim gvantijerama ukrašenim lišćem ljutih naranača i bršljana. I zatim, nakon što mu žena neka neznana sva u bijeloj čipki u kristalni pehar ulije prošek, nazdravlja njoj koja mu sva ustreptala i topla gola prilazi s vijencem rusulica u kosi, buketom vrijesa, lovora i pelina u jednoj i  s praznom čašom u drugoj ruci. I on joj zatim, uz ledeni smiješak i prazan pogled pruža ruku a ona bi s njim, ona bi k njemu a ne zna kamo s buketom i gdje s čašom. I tako stoji i gleda ga a on, tiho, dubokim glasom izusti: Signora Contessa…i zatim nestade u plavom oblaku koji iznenada odnekud doplovi naletom vjetra. A ona, izgubljeno, očajno i uzaludno ponavlja: Mandaljena….Mandaljena…! I budi se sva u bunilu , kapljama znoja orošena čela, nesvjesna tišine noći i grčeva u želucu. Ili, on   leži na bijelom žalu zatvorenih očiju prepušten suncu i valićima koji mu plaću bose noge. Pored njega sjedi ona s knjigom i palminom grančicom u ruci. I šute tako osluškujući šum mora i kliktaje galebova koji se mahnito grabe za komade riba koje je, u prolazu barkom, bacio stari ribar. A njegova barka plovi ne dodirujući morsku površinu, prema obzorju čiju crtu prekidaju dva daleka otočića s kojih se čuje udaljeni ženski plač. On šuti i leži milujući rukom oblinu žala ona, odsutnim glasom, po tko zna koji put ponavlja: In segno di profonda…stima….In segno… pokušavajući uzaludno palminom grančicom potjerati malog srebrnog leptira koji joj želi uporno sletjeti na golo koljeno. I otvara oči iznenadivši se suzama u njima. I otrgnutim stranicama knjige razbacanim po postelji i podu. Ili, on zagrnut u plašt od crvenog veluta uzaludno pokušava   izaći iz velike slike, ulja na platnu, s teškim zlatnim okvirom na zidu u prostranoj saloči mramorna poda, visokih plafona i velikih kristalnih svijećnjaka . Sa crnim psom do nogu i mačem u koricama sa velikim zlatnim medaljnom na kojem se naziru inicijali «M.R.».  Ona mu uzaludno pruža ruke , bosa i promrzla bojeći se da pas ne zalaje i slika da ne padne sa zida. I pokriva se zatim pokrivačem ne bi li se  ugrijala ne razumijevajući zašto je i kuda  mali drveni jedrenjak sa kredence otplovio . I zašto se, odjednom,   zamutio odsjaj njena lica u malom zrcalu s okvirom od slonovače koje je, ne znajući zašto, oduvijek držala ispod kušina. S nekoliko svetih sličica, kipićem sv. Vlaha, krunicom i svilenim bijelim rupčićem.

              Po svjedočenju nekih jednom u listopadu davno, kada obično cvjetaju nespole i istovremeno zriju plodovi masline i lovora, izvjesni Crisolini Malatesta navratio u   ljetnikovac Fluvija Restića kako bi dogovorio njegovu kupnju za svoga staroga oca koji je poželio posljednje svoje dane skončati u gradu gdje se rodio. Tu je, nakon neobavljena posla, očekujući brod za povratak u Italiju, susreo djevojku Mariju, kćerku Flufijevu. Bio s njom cijelo poslijepodne i suton pričajući joj o sebi, svom životu, njenim dubokom zelenim očima,  nestašnim crnim pramenovima, nježnim djevojačkim rukama, sudbini vjerenice koja čeka i želji da se s ocem vrati i živi u jednom takvom ljetnikovcu kojeg je navodno u tajnoj oporuci njegov prvi vlasnik , ugledni gradski otac Malizio Zamagna, ostavio njegovoj pokojnoj majci. Iz iste stare obitelji Zamagna izumrle od posljedica iznenadne neizlječive bolesti koju su, navodno, prenosili rijetki srebrni leptirići koje nitko prije nije vidio. Niti znao da postoje. I koji se nikada poslije više nisu pojavili. Crisolini Malatesta  navodno je, još jednom došao u grad zaintrigiran pričom koju je čuo o Marijinim precima ali i da je, navodno, zaprosi i povede sa sobom. U međuvremenu se Marija udala za jednog kapetana, sina očevog prijatelja, također kapetana i s njim odselila u drugi grad poznat po kapetanima. I mornarima. I više se nikada nije vraćala u ljetnikovac .

            Mandaljena Restić, po majci Zamagna, godištima je sama živjela u ljetnikovcu. Društvo joj je pravila tek ostarjela Dragosta pomagajući joj povremeno da prebrodi krize i , koliko toliko, održava staro kameno zdanje puno praznih, propuhu i paucima prepuštenih, soba i hodnika. Ponekad bi joj, u noćima koje su mirisale na jod i sol s naletima jakoga juga, pričala o njenoj obitelji. Generacijama koje su napuštale grad, ostavljale imanje, prepuštale ljepost ljetnikovca vremenu da ga uruši kao i cijelu familiju Restić svehlih grana i bez mladih izdanaka. Majci udovici koja joj je posvetila život i čudnom nestanku njena oca odmah nakon ženine iznenadne smrti. Mariji , koja je umrla sama i napuštena u velikoj kapetanskoj kući u gradu kapetana. I mornara. O porodičnom stablu Restićevih. Životnim usudima Zamagninih. Čudnim glasovima koji bi se ponekad u gluho doba noći , po pričanju nekih, ćuli iz potkrovlja. Svojim molitvama i zakletvama. I sama ostajući zatečena čudesima koja su vremenom blijedila i ponovno se vraćala u fragmentima njenih priča koje se preostajale. Kao utjeha. I zavjet. Dok se ne zaboravi. Pričala bi joj  dugo i sporo dok se ne bi smirila i zaspala, o simbolici starog obiteljskog grba, izgubljenim posjetima i neobjašnjivom usudu koji je pratio njene pretke. Birajući riječi i pazeći da je previše ne ožalosti pretačući pojedinosti u bogati životopis izvjesne Signore Contesse  nevjerojatnih avantura, pustolovina i snova.

             I tog je sutona, s lukjernarom i krunicom u ruci, Mandaljena obilazila prostore ljetnikovca. Po nekom čudnom i njoj nejasnom i neobjašnjivom raspredu, najprije bi , uvijek iznova, glasno čitala natpise uklesane na kamenim pločama dugog hodnika kroz koji se ulazilo u veliku saloču :  DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. ; TOLLE CRVCEM TVAM ET SEQVER E ME. ;OLENDA  REDIBV;  MON VM. ;  IA…LIGR…HERE…S(v)IS 8, SEPLV DE O…MARC…CV…; HOC NO. DI… D ERE ; OSE…ERED(i)B(vs)SVIS; PRAESIDII. ET. CIVIVM COMODO…; H(i)C ROQVIESCIT… i , na kraju, ponovno  DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. Pokušavajući uzaludno dešifrirati i do kraja dopisati ispisano, dometnuti imena, otkriti povode, iznaći tragove tužnih i tragičnih priča o kojima su stari, oštećeni i nedovršeni uklesani natpisi svjedočili. Zatim je, nakon cjelodnevnog oklijevanja, kada je mrak već davno pao i udaljena crkvena zvona zaključila večernjice, ušla u svoju sobu. Legla na krevet i dugo čekala san. Ne usuđujući se popraviti posteljinu, pokupiti i složiti razbacane listove rukopisa i knjiga po podu i , sa obližnjeg burala, na kredencu vratiti maketu starog jedrenjaka. Prašnjavih nabreklih jedara i oštećenog pramca. Do krme mu staviti otkrtrljali napukli šipak. Doliti vode u vazi a stručkom pelina. Ležala je sklopljenih očiju. Mirna kao na odru. Na kojem će zavazda poćinuti. I na bijelom bumbaku oblaka otkriti anđele. Bucmaste i nasmiješene kao na svetim sličicama pod njenim kušinom. Nije se micala ruku sklopljenih na grudima. Prizivajući  snove u koje će utonuti. Samo je  tiho , osluškujući spore otkucaje srca, jedva čujnim glasom odlazeće, ponavljala: In segno di profonda stima. Prizivajući i moleći. Pokušavajući se sjetiti odakle joj je to poznato, gdje je to čula ili pročitala. Je li joj to možda jednom , nekada, netko napisao, poručio ili rekao skrivajući svoje nakane u poruci posvete bojeći se spomenuti ili izgovoriti njeno ime. 

MILAN MILIŠIĆ: KUTIJA SAMOOPLOĐUJUĆIH SIMBOLA

Prije 20 godina  5. listopada 1991., u tijeku srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik od neprijateljske granate, kao prva civilna žrtva u napadu na Grad, u svom stanu na Pločama, poginuo je pjesnik Milan Milišić. U spomen na velikog pjesnika Grada i prijatelja prilažem Milišićev neobjavljen osvrt na Lerovu predstavu Noć u Domu Radost   koja je ostala važnom karikom i sastavnicom Lerove teatarske kronologije.

/ Studentski teatar Lero: Noć u Domu Radost; ideja i režija Davor Mojaš; izvedba u klubu „Zelena naranča“, 18. siječnja 1986. u Dubrovniku. /

         Sagrađena na plamenu jedne svijeće, kretnjama osam djevojaka i vrpci s ubitačnom „new wave“ glazbom, pred nama je nova emanacija Davora Mojaša, čovjeka koji je kao pojedinac dao vjerojatno najveći doprinos teatru u Dubrovniku u posljednjih desetak godina. Nikad nećemo moći vidjeti retrospektivu Mojaševa rada u „Leru“ da bismo na pravi način izvukli osnovne značajke i zorno pokazali valjanost i jedinstvenost autorskog pristupa koji iza njih stoji. Govorim o stanovitoj vrsti senzibiliteta više nego o stilskom pristupu, mada bi se i o ovom potonjem sigurno dalo suvislo progovoriti u ovakvom povodu. Kazališni erotoman, sa dahom individualnog anarhizma i sa dubokim nagnućem ka „jezuitskoj“ čistoći scenskog, Mojaš predstavom „Noć u domu Radost“ dosljedno izvodi do kraja svoj teatarski credo. Pa ipak, njegov scenski govor nije erotolalija, njegov scenski iskaz nije rušenje, a njegova scenska čistoća je mnogo više smisao za redukciju nego posljedak duhovnog izoštravanja.

           Nedavno je Moamer Gadafi sazvao konferenciju za štampu u vezi sa zategnutim američko-libijskim odnosima, na koju je pozvao isključivo novinarke: „Ženska psihoza ima jaču moć ubjeđivanja; one će vjernije prenijeti moju poruku“, objasnio je Gadafi ovakvu svoju selekciju. U Mojašu očito djeluje neki srodan mehanizam; njegovo povjerenje u „transparentnost“ ženskih izvođača, nakon što se manifestiralo u velikom broju predstava, kulminira u ovoj, gdje pored Ksenije Glamočanin, Sanje Bender, Sanje Čelebić, Sanje Maslovar, Tamare Daničić, Ivane Lovrić i Eme Hadžiomerović ne nalazimo niti jednog muškarca. I premda su sve ove djevojke, napose Ksenija Glamočanin, dale primjeran doprinos ovoj predstavi, očito je da je, sa ovakvom apriorističkom podjelom, Mojaš krenuo ka nekom smislu koji se tiče ljudske podsvijesti koliko i kazališne svijesti.

       Na brzu ruku sastavljen popis predmeta i radnji na sceni – gumene patke, guma za žvakanje, svijeća i plamen, cigarete, češljanje i češalj, paljenje novinskog lista, zatvoren četverokutni prostor, metalni pokov zidova, crna odjeća – dostaje da se osvjedočimo o jarkom simboličkom usmjerenju predstave. Eliminacija muškog i eliminacija svjetlosti neodoljivo upućuju na Junga i njegova tumačenja nesvjesnog kao kolektivne spremnice čiji su ključevi simboli. Evo što on kaže: „Ženskost je u božanstvu prešućena, a tumačenje Duha Svetoga kao Sophia-Mater / Mudrost Mati / smatra se krivovjerjem. Kršćanska metafizička drama, „Proslov na nebu“, poznaje prema tome samo muške prikazivače, isto kao i mnogi prvotni misteriji.Ali i ženskost mora negdje biti; zato se ova vjerojatno može naći u tmini / podcrtao M.M. /. U svakom slučaju, stara kineska filozofija smjestila ju je tamo, naime u yin“. Ako pak izdvojimo kao indikatore četverokut pozornice i gumu / gumeni pačići, žvakača guma/ ova simbolistička suglasja postaju još razvidnija. Citiram „Simboliku mandale“: „Četverokutan prostor ima u istočnjačkoj simbolici, kao zemlja u Kini i lotos u Indiji, značaj yoni, ženskosti. Nesvjesno u muškarcu isto je tako žensko, i utjelovljeno je u animi. Ta uvijek predstavlja „manje vrijednu funkciju“ /…/ Ona je zastrašeno majčino krilo koje je kao takvo ambivalentne naravi.“

        Privid zla, koji se u predstavi stvara kontaminacijom prostora isključivo animom, produbljen je, scenski, time što su ženska bića u svom četverokutnom prostoru „pritisnuta“ nekim normama i svedena na „manje vrijednu funkciju“  svijeta. Koje su to norme, mi ne znamo niti uspijevamo doznati, ali ih za nas uspješno predstavljaju zidovi kutije. Sama kutija – potencirana scena – iznutra pokovana svijetlim metalom koji umnožava i vraća plamen jedne svijeće /“unutrašnja svjetlost!“/ djeluje kao mehanizam upravo činjenicom da je njen strop isto što i njen pod, /njezino nebo isto što i zemlja/, njen istok isto što i zapad, desno/lijevo, lijevo/desno itd.

Da ne jašemo odviše na ovakvim „alkemijskim“ izvođenjima, zaključimo s evidentnim: da, zahvaljujući održivosti na ovakvim vertikalama, „Noć u domu Radost“ djeluje višeznačno, što je njen nedvojben teatarski kvalitet.

Mojaševe „štićenice“ /izraz iz programa/ vezane su simbolički i obredno ne samo zagušenim prostorom nego i artefaktima kao što su cigareta, gumeni pačić, guma za žvakanje … Njihova izmjena žvake kao da parafrazira alkemijski brak,  (poznati citat koji počinje: „Vjenčaj gumij s gumijem…“). No slušajući ovakvo tumačenje može se steći potpuno pogrešan dojam o Mojaševoj predstavi u pogledu njenog hermetizma, odnosno komunikativnosti. Zato valja decidirano reći da se Mojaš suočava sa oprekom svjesno – nesvjesno ne opterećujući svoj rad psihologiziranjem. Sve provjere on obavlja na „lijevoj“, nesvjesnoj strani; tome nesumnjivo pridonose glumice svojom neopterećujućom ozbiljnošću. „Majčinsko“ skupljanje gumenih pačića, koje Velika Mama stavlja u izravno asocijativnu crnu nylonsku vrećicu bez ikakvih naznaka /“majčino krilo“!/, te konačno izdvajanje jednog od njih na nebu scene, kao moguća parodija silaska Boga k čovjeku i ulaska ovoga Bogu, samo je jedan od primjera Mojaševe alegorike; ponekad groteskne, ponekad mistički zatvorene, ali i lake, prozračne kao dječja igra.

Ponekad su to lirski pasaži začuđujuće nježnosti: scena pušenja nosi u sebi atmosferu sanjiva, povjerljiva razgovora, u kojemu su verbalni ritmovi zamijenjeni ritmom uvlačenja dima, a amplituda razgovora skicirana svijetlim krjesovima cigaret-žara na tamnoj pozadini.

       Socijalni aspekt ne interesira Lerovce i odsustvo citata u tom smislu doima se gotovo kao program; sve je podređeno psihičkom previranju i njegovu usmjeravanju u datost scene. Radnja uglavnom teče kroz „unutrašnje monologe“ sudionica koji se povremene ukrštaju u zajedničkoj šutnji ili njihovoj biološkoj uznemirenosti. /Zapamtimo da u čitavoj predstavi nema ni jedne izgovorene riječi, kao što nema ni jedne geste koja neopozivo upućuje na bilošto, koja obavezujuće navodi./ Zbog toga ni sam pristup temi /uvjetno govoreći/ nije analitički nego skokovit. U filozofskom pak središtu Mojaševa pristupa nalazi se problem relativiteta osobnosti. Crna odjeća, koju djevojke nose, čini od svih njih jednu i od svake sve. Ove zastupnice istolikosti rječito govore da je pojedinačnost nestalna kategorija i da je ja samo stanje svijesti u vremenu.Nasuprot tekstu, koji zahtjeva poznatljiv smislovni odnos, muzika ga ne mora imati. Mojaš pledira da ne mora ni kazališna predstava. Zato je struktura njegove predstave ritmička. I kao što glazba u njoj ne izražava, nema svoju ekspresiju, već samo zasipa – kao da je čitavo gledalište zatrpano „Šutom glazbe“ – tako ni glumci ne izražavaju svoje emocije ili kompleksnost situacije. Ispunjeni svojim asinkronim ritmovima, oni ispunjavaju prostor svojim fizičkim bićem s pripadajućim naznakama. /Sama scenografija djeluje kao jedna od suvremenih slikarskih instalacija budući se nameće kao scena u sceni/. Ovakvo ograničavanje unutrašnjeg prostora, kao i ograničavanje vidljivosti, i ograničavanje sluha, proizvodi dojam skučenosti koja je sigurno prispodobljiva nadziranom učeničkom domu, tvorničkom pogonu ili popravilištu, ali, isto tako, nadziranom unutrašnjem svijetu. Da li „štićenice“ sanjaju ono što čine /čine ono što sanjaju/, da li je kutija kutak u koji ne dospijeva moć sistema, gdje se slobodno može sanjariti, pušiti, masturbirati? Da li je simbolični okvir sistema ili jedna od pra slika unutrašnjeg svijeta? Štogod da jest, ona je platno slikama koje se nižu iza spuštenih očnih kapaka, slikama operušanim do kože asocijativnosti.Način na koji je to postignuto je redukcija izravnih značenja iz čega naziremo da je takva redukcija bitan vid Mojaševa pristupa. Nema danas u ovom pristupu ničeg avangardnog, ali, očito, njegova uvjerljivost raste iz jednog teatarski bogatog tla. Odgovarajući istodobno mnoštvu smislova „Noć u domu Radost“ nameće usporedbe sa srednjovjekovnom prikazivačkom praksom; gotovo bismo mogli reći da je ova predstava neka vrsta „areligijskog prikazivanja“.

           Do sljedan svom kazališnom solipsizmu, privrženik kontrapunkta, Davor Mojaš je okrenuo još jednu uzbudljivu stranicu svog djela, a „Lero“, svog ozbiljnog, pregalačkog rada.

                                                                           Milan Milišić