M A N D A L J E N A

              Kada je sunce tek malim svojim zlatnim okrajkom, kao komadić beškotina,  izvirilo iz mora  između zelenih koljena otočića Mrkana i Bobare i kada su se oglasila zvona okolnih kapelica a iznenada probuđeni golubovi izletjeli iz svojih rupa u zidinama, Mandaljena je sneno otvorila oči iznenadivši se svojom jutarnjom nagošću. Nježno zeleni ručno tkani pokrivač ležao je na podu uz krevet a lincul, bijel i lanen, zgužvan podno nogu uz nekoliko otrgnutih listova rukopisa Alla Sig(no)ra Contessa  Maria Zamagna Resti Anacreoantica. Autograf Crisolini Malatesta, kraj XVIII ili poč. XIX stoljeća. 4 stranice formata 25,3 x 18,8 cm. Pjesma je ispisana na 1. i 2. stranici, pri dnu koje stoji potpis autorov s posvetom: «In segno di profonda stima». Iza potpisa autora stoji: «Fra le Arcadi Licasta». 3. je strana prazna, a na četvrtoj je poprečno ispisan latinski epitaf Junija Resti s ispisanom godinom 1814. Prilično čitak, ali ponešto oštećen. Osjećala je vlažnost perja u kušinu od znoja koji joj je i dalje u kapljama curio niz vrat skupljajući se između grudi u male lokvice. Mirisale su lavandine grančice u porculanskoj vazici na komončinu  i ćutio se pelin iz mokrih pramenova crne raspletene kose koju je sinoć, prije spavanja, oprala u vodi iz gustijerne u sapunu od ruža i pelinovih cvjetova,  dar stare sluškinje Dragoste za imendan prošloga godišta. I ražentala  je potom u mlakoj vodi s malo osta . Iznenađena svojom jutarnjom golotinjom, rasporedom udova, znojem i razbacanom posteljinom, Mandaljena je još neko vrijeme osluškivala udaljenu jeku zvona , sačekala da se  smire uznemireni golubovi i da sunčeve zrake obasjaju istočnu fasadu staroga ljetnikovca s njenom sobom na drugom podu i s prozorom iznad kojeg je, u mramoru uklesan, nekada bio obiteljski grb s velikom ribom, listom palme, rastvorenim okom i zatvorenom knjigom. Od kojeg je, zbog zuba vremena , nebrige vlasnika ali i jednog davnog potresa, ostala tek glava ribe, okrajak oka, fragment knjige i , gotovo u cijelosti, palmina grančica. Zatečena, nijemo je ležala, sređivala misli i obuzdavala primisli. Pokušavajući razabrati krhotine snova pred zoru. I povode njenih razmaknutih nogu, vlažnog trbuha, nemirnih prstiju koji su istovremeno gužvali posteljinu i nježno milovali ramena, suspregnutog daha i čudnog , do tada joj nepoznatog, okusa na usnama dok je jezikom vlažila njihovu jutarnju suhoću.

               Ustala je još uvijek pod dojmom ranog iznenadnog buđenja. Pokušavajući se prisjetiti povoda  snovima koje je sanjala uvijek nakon što bi , prije nego što će zaspati, listala i čitala neki od starih rukopisa ispisanih crnom tintom koji su , uredno složeni, ispunjali police i ladice kredence od orahova drva u njenoj sobi. S drvenom maketom jedrenjaka na vrhu i nekoliko dunja i zrelih šipaka iz đardina poredanih po njenom rubu. I   čudnih susreta  na najneobičnijim mjestima s naočitim mladićem iz ugledne obitelji iz   nekog dalekog njoj nepoznatog grada u Italiji. Uvijek bi se, prisjećala se snova, on prvi pojavio vas u zlatu, onduliran i naprahan , bijel u licu, ukočen u pozi viteza koji uživa u bogatoj trpezi rasprostrtom pred njim koja lebdi, kao na oblaku, visoko, visoko gore iznad krovova kuća i gradskih zidina. Među jatima lastavica i čiopa koje slijeću i kljucaju posluženo grožđe, rogače i smokve u velikim gvantijerama ukrašenim lišćem ljutih naranača i bršljana. I zatim, nakon što mu žena neka neznana sva u bijeloj čipki u kristalni pehar ulije prošek, nazdravlja njoj koja mu sva ustreptala i topla gola prilazi s vijencem rusulica u kosi, buketom vrijesa, lovora i pelina u jednoj i  s praznom čašom u drugoj ruci. I on joj zatim, uz ledeni smiješak i prazan pogled pruža ruku a ona bi s njim, ona bi k njemu a ne zna kamo s buketom i gdje s čašom. I tako stoji i gleda ga a on, tiho, dubokim glasom izusti: Signora Contessa…i zatim nestade u plavom oblaku koji iznenada odnekud doplovi naletom vjetra. A ona, izgubljeno, očajno i uzaludno ponavlja: Mandaljena….Mandaljena…! I budi se sva u bunilu , kapljama znoja orošena čela, nesvjesna tišine noći i grčeva u želucu. Ili, on   leži na bijelom žalu zatvorenih očiju prepušten suncu i valićima koji mu plaću bose noge. Pored njega sjedi ona s knjigom i palminom grančicom u ruci. I šute tako osluškujući šum mora i kliktaje galebova koji se mahnito grabe za komade riba koje je, u prolazu barkom, bacio stari ribar. A njegova barka plovi ne dodirujući morsku površinu, prema obzorju čiju crtu prekidaju dva daleka otočića s kojih se čuje udaljeni ženski plač. On šuti i leži milujući rukom oblinu žala ona, odsutnim glasom, po tko zna koji put ponavlja: In segno di profonda…stima….In segno… pokušavajući uzaludno palminom grančicom potjerati malog srebrnog leptira koji joj želi uporno sletjeti na golo koljeno. I otvara oči iznenadivši se suzama u njima. I otrgnutim stranicama knjige razbacanim po postelji i podu. Ili, on zagrnut u plašt od crvenog veluta uzaludno pokušava   izaći iz velike slike, ulja na platnu, s teškim zlatnim okvirom na zidu u prostranoj saloči mramorna poda, visokih plafona i velikih kristalnih svijećnjaka . Sa crnim psom do nogu i mačem u koricama sa velikim zlatnim medaljnom na kojem se naziru inicijali «M.R.».  Ona mu uzaludno pruža ruke , bosa i promrzla bojeći se da pas ne zalaje i slika da ne padne sa zida. I pokriva se zatim pokrivačem ne bi li se  ugrijala ne razumijevajući zašto je i kuda  mali drveni jedrenjak sa kredence otplovio . I zašto se, odjednom,   zamutio odsjaj njena lica u malom zrcalu s okvirom od slonovače koje je, ne znajući zašto, oduvijek držala ispod kušina. S nekoliko svetih sličica, kipićem sv. Vlaha, krunicom i svilenim bijelim rupčićem.

              Po svjedočenju nekih jednom u listopadu davno, kada obično cvjetaju nespole i istovremeno zriju plodovi masline i lovora, izvjesni Crisolini Malatesta navratio u   ljetnikovac Fluvija Restića kako bi dogovorio njegovu kupnju za svoga staroga oca koji je poželio posljednje svoje dane skončati u gradu gdje se rodio. Tu je, nakon neobavljena posla, očekujući brod za povratak u Italiju, susreo djevojku Mariju, kćerku Flufijevu. Bio s njom cijelo poslijepodne i suton pričajući joj o sebi, svom životu, njenim dubokom zelenim očima,  nestašnim crnim pramenovima, nježnim djevojačkim rukama, sudbini vjerenice koja čeka i želji da se s ocem vrati i živi u jednom takvom ljetnikovcu kojeg je navodno u tajnoj oporuci njegov prvi vlasnik , ugledni gradski otac Malizio Zamagna, ostavio njegovoj pokojnoj majci. Iz iste stare obitelji Zamagna izumrle od posljedica iznenadne neizlječive bolesti koju su, navodno, prenosili rijetki srebrni leptirići koje nitko prije nije vidio. Niti znao da postoje. I koji se nikada poslije više nisu pojavili. Crisolini Malatesta  navodno je, još jednom došao u grad zaintrigiran pričom koju je čuo o Marijinim precima ali i da je, navodno, zaprosi i povede sa sobom. U međuvremenu se Marija udala za jednog kapetana, sina očevog prijatelja, također kapetana i s njim odselila u drugi grad poznat po kapetanima. I mornarima. I više se nikada nije vraćala u ljetnikovac .

            Mandaljena Restić, po majci Zamagna, godištima je sama živjela u ljetnikovcu. Društvo joj je pravila tek ostarjela Dragosta pomagajući joj povremeno da prebrodi krize i , koliko toliko, održava staro kameno zdanje puno praznih, propuhu i paucima prepuštenih, soba i hodnika. Ponekad bi joj, u noćima koje su mirisale na jod i sol s naletima jakoga juga, pričala o njenoj obitelji. Generacijama koje su napuštale grad, ostavljale imanje, prepuštale ljepost ljetnikovca vremenu da ga uruši kao i cijelu familiju Restić svehlih grana i bez mladih izdanaka. Majci udovici koja joj je posvetila život i čudnom nestanku njena oca odmah nakon ženine iznenadne smrti. Mariji , koja je umrla sama i napuštena u velikoj kapetanskoj kući u gradu kapetana. I mornara. O porodičnom stablu Restićevih. Životnim usudima Zamagninih. Čudnim glasovima koji bi se ponekad u gluho doba noći , po pričanju nekih, ćuli iz potkrovlja. Svojim molitvama i zakletvama. I sama ostajući zatečena čudesima koja su vremenom blijedila i ponovno se vraćala u fragmentima njenih priča koje se preostajale. Kao utjeha. I zavjet. Dok se ne zaboravi. Pričala bi joj  dugo i sporo dok se ne bi smirila i zaspala, o simbolici starog obiteljskog grba, izgubljenim posjetima i neobjašnjivom usudu koji je pratio njene pretke. Birajući riječi i pazeći da je previše ne ožalosti pretačući pojedinosti u bogati životopis izvjesne Signore Contesse  nevjerojatnih avantura, pustolovina i snova.

             I tog je sutona, s lukjernarom i krunicom u ruci, Mandaljena obilazila prostore ljetnikovca. Po nekom čudnom i njoj nejasnom i neobjašnjivom raspredu, najprije bi , uvijek iznova, glasno čitala natpise uklesane na kamenim pločama dugog hodnika kroz koji se ulazilo u veliku saloču :  DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. ; TOLLE CRVCEM TVAM ET SEQVER E ME. ;OLENDA  REDIBV;  MON VM. ;  IA…LIGR…HERE…S(v)IS 8, SEPLV DE O…MARC…CV…; HOC NO. DI… D ERE ; OSE…ERED(i)B(vs)SVIS; PRAESIDII. ET. CIVIVM COMODO…; H(i)C ROQVIESCIT… i , na kraju, ponovno  DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. Pokušavajući uzaludno dešifrirati i do kraja dopisati ispisano, dometnuti imena, otkriti povode, iznaći tragove tužnih i tragičnih priča o kojima su stari, oštećeni i nedovršeni uklesani natpisi svjedočili. Zatim je, nakon cjelodnevnog oklijevanja, kada je mrak već davno pao i udaljena crkvena zvona zaključila večernjice, ušla u svoju sobu. Legla na krevet i dugo čekala san. Ne usuđujući se popraviti posteljinu, pokupiti i složiti razbacane listove rukopisa i knjiga po podu i , sa obližnjeg burala, na kredencu vratiti maketu starog jedrenjaka. Prašnjavih nabreklih jedara i oštećenog pramca. Do krme mu staviti otkrtrljali napukli šipak. Doliti vode u vazi a stručkom pelina. Ležala je sklopljenih očiju. Mirna kao na odru. Na kojem će zavazda poćinuti. I na bijelom bumbaku oblaka otkriti anđele. Bucmaste i nasmiješene kao na svetim sličicama pod njenim kušinom. Nije se micala ruku sklopljenih na grudima. Prizivajući  snove u koje će utonuti. Samo je  tiho , osluškujući spore otkucaje srca, jedva čujnim glasom odlazeće, ponavljala: In segno di profonda stima. Prizivajući i moleći. Pokušavajući se sjetiti odakle joj je to poznato, gdje je to čula ili pročitala. Je li joj to možda jednom , nekada, netko napisao, poručio ili rekao skrivajući svoje nakane u poruci posvete bojeći se spomenuti ili izgovoriti njeno ime. 

MILAN MILIŠIĆ: KUTIJA SAMOOPLOĐUJUĆIH SIMBOLA

Prije 20 godina  5. listopada 1991., u tijeku srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik od neprijateljske granate, kao prva civilna žrtva u napadu na Grad, u svom stanu na Pločama, poginuo je pjesnik Milan Milišić. U spomen na velikog pjesnika Grada i prijatelja prilažem Milišićev neobjavljen osvrt na Lerovu predstavu Noć u Domu Radost   koja je ostala važnom karikom i sastavnicom Lerove teatarske kronologije.

/ Studentski teatar Lero: Noć u Domu Radost; ideja i režija Davor Mojaš; izvedba u klubu „Zelena naranča“, 18. siječnja 1986. u Dubrovniku. /

         Sagrađena na plamenu jedne svijeće, kretnjama osam djevojaka i vrpci s ubitačnom „new wave“ glazbom, pred nama je nova emanacija Davora Mojaša, čovjeka koji je kao pojedinac dao vjerojatno najveći doprinos teatru u Dubrovniku u posljednjih desetak godina. Nikad nećemo moći vidjeti retrospektivu Mojaševa rada u „Leru“ da bismo na pravi način izvukli osnovne značajke i zorno pokazali valjanost i jedinstvenost autorskog pristupa koji iza njih stoji. Govorim o stanovitoj vrsti senzibiliteta više nego o stilskom pristupu, mada bi se i o ovom potonjem sigurno dalo suvislo progovoriti u ovakvom povodu. Kazališni erotoman, sa dahom individualnog anarhizma i sa dubokim nagnućem ka „jezuitskoj“ čistoći scenskog, Mojaš predstavom „Noć u domu Radost“ dosljedno izvodi do kraja svoj teatarski credo. Pa ipak, njegov scenski govor nije erotolalija, njegov scenski iskaz nije rušenje, a njegova scenska čistoća je mnogo više smisao za redukciju nego posljedak duhovnog izoštravanja.

           Nedavno je Moamer Gadafi sazvao konferenciju za štampu u vezi sa zategnutim američko-libijskim odnosima, na koju je pozvao isključivo novinarke: „Ženska psihoza ima jaču moć ubjeđivanja; one će vjernije prenijeti moju poruku“, objasnio je Gadafi ovakvu svoju selekciju. U Mojašu očito djeluje neki srodan mehanizam; njegovo povjerenje u „transparentnost“ ženskih izvođača, nakon što se manifestiralo u velikom broju predstava, kulminira u ovoj, gdje pored Ksenije Glamočanin, Sanje Bender, Sanje Čelebić, Sanje Maslovar, Tamare Daničić, Ivane Lovrić i Eme Hadžiomerović ne nalazimo niti jednog muškarca. I premda su sve ove djevojke, napose Ksenija Glamočanin, dale primjeran doprinos ovoj predstavi, očito je da je, sa ovakvom apriorističkom podjelom, Mojaš krenuo ka nekom smislu koji se tiče ljudske podsvijesti koliko i kazališne svijesti.

       Na brzu ruku sastavljen popis predmeta i radnji na sceni – gumene patke, guma za žvakanje, svijeća i plamen, cigarete, češljanje i češalj, paljenje novinskog lista, zatvoren četverokutni prostor, metalni pokov zidova, crna odjeća – dostaje da se osvjedočimo o jarkom simboličkom usmjerenju predstave. Eliminacija muškog i eliminacija svjetlosti neodoljivo upućuju na Junga i njegova tumačenja nesvjesnog kao kolektivne spremnice čiji su ključevi simboli. Evo što on kaže: „Ženskost je u božanstvu prešućena, a tumačenje Duha Svetoga kao Sophia-Mater / Mudrost Mati / smatra se krivovjerjem. Kršćanska metafizička drama, „Proslov na nebu“, poznaje prema tome samo muške prikazivače, isto kao i mnogi prvotni misteriji.Ali i ženskost mora negdje biti; zato se ova vjerojatno može naći u tmini / podcrtao M.M. /. U svakom slučaju, stara kineska filozofija smjestila ju je tamo, naime u yin“. Ako pak izdvojimo kao indikatore četverokut pozornice i gumu / gumeni pačići, žvakača guma/ ova simbolistička suglasja postaju još razvidnija. Citiram „Simboliku mandale“: „Četverokutan prostor ima u istočnjačkoj simbolici, kao zemlja u Kini i lotos u Indiji, značaj yoni, ženskosti. Nesvjesno u muškarcu isto je tako žensko, i utjelovljeno je u animi. Ta uvijek predstavlja „manje vrijednu funkciju“ /…/ Ona je zastrašeno majčino krilo koje je kao takvo ambivalentne naravi.“

        Privid zla, koji se u predstavi stvara kontaminacijom prostora isključivo animom, produbljen je, scenski, time što su ženska bića u svom četverokutnom prostoru „pritisnuta“ nekim normama i svedena na „manje vrijednu funkciju“  svijeta. Koje su to norme, mi ne znamo niti uspijevamo doznati, ali ih za nas uspješno predstavljaju zidovi kutije. Sama kutija – potencirana scena – iznutra pokovana svijetlim metalom koji umnožava i vraća plamen jedne svijeće /“unutrašnja svjetlost!“/ djeluje kao mehanizam upravo činjenicom da je njen strop isto što i njen pod, /njezino nebo isto što i zemlja/, njen istok isto što i zapad, desno/lijevo, lijevo/desno itd.

Da ne jašemo odviše na ovakvim „alkemijskim“ izvođenjima, zaključimo s evidentnim: da, zahvaljujući održivosti na ovakvim vertikalama, „Noć u domu Radost“ djeluje višeznačno, što je njen nedvojben teatarski kvalitet.

Mojaševe „štićenice“ /izraz iz programa/ vezane su simbolički i obredno ne samo zagušenim prostorom nego i artefaktima kao što su cigareta, gumeni pačić, guma za žvakanje … Njihova izmjena žvake kao da parafrazira alkemijski brak,  (poznati citat koji počinje: „Vjenčaj gumij s gumijem…“). No slušajući ovakvo tumačenje može se steći potpuno pogrešan dojam o Mojaševoj predstavi u pogledu njenog hermetizma, odnosno komunikativnosti. Zato valja decidirano reći da se Mojaš suočava sa oprekom svjesno – nesvjesno ne opterećujući svoj rad psihologiziranjem. Sve provjere on obavlja na „lijevoj“, nesvjesnoj strani; tome nesumnjivo pridonose glumice svojom neopterećujućom ozbiljnošću. „Majčinsko“ skupljanje gumenih pačića, koje Velika Mama stavlja u izravno asocijativnu crnu nylonsku vrećicu bez ikakvih naznaka /“majčino krilo“!/, te konačno izdvajanje jednog od njih na nebu scene, kao moguća parodija silaska Boga k čovjeku i ulaska ovoga Bogu, samo je jedan od primjera Mojaševe alegorike; ponekad groteskne, ponekad mistički zatvorene, ali i lake, prozračne kao dječja igra.

Ponekad su to lirski pasaži začuđujuće nježnosti: scena pušenja nosi u sebi atmosferu sanjiva, povjerljiva razgovora, u kojemu su verbalni ritmovi zamijenjeni ritmom uvlačenja dima, a amplituda razgovora skicirana svijetlim krjesovima cigaret-žara na tamnoj pozadini.

       Socijalni aspekt ne interesira Lerovce i odsustvo citata u tom smislu doima se gotovo kao program; sve je podređeno psihičkom previranju i njegovu usmjeravanju u datost scene. Radnja uglavnom teče kroz „unutrašnje monologe“ sudionica koji se povremene ukrštaju u zajedničkoj šutnji ili njihovoj biološkoj uznemirenosti. /Zapamtimo da u čitavoj predstavi nema ni jedne izgovorene riječi, kao što nema ni jedne geste koja neopozivo upućuje na bilošto, koja obavezujuće navodi./ Zbog toga ni sam pristup temi /uvjetno govoreći/ nije analitički nego skokovit. U filozofskom pak središtu Mojaševa pristupa nalazi se problem relativiteta osobnosti. Crna odjeća, koju djevojke nose, čini od svih njih jednu i od svake sve. Ove zastupnice istolikosti rječito govore da je pojedinačnost nestalna kategorija i da je ja samo stanje svijesti u vremenu.Nasuprot tekstu, koji zahtjeva poznatljiv smislovni odnos, muzika ga ne mora imati. Mojaš pledira da ne mora ni kazališna predstava. Zato je struktura njegove predstave ritmička. I kao što glazba u njoj ne izražava, nema svoju ekspresiju, već samo zasipa – kao da je čitavo gledalište zatrpano „Šutom glazbe“ – tako ni glumci ne izražavaju svoje emocije ili kompleksnost situacije. Ispunjeni svojim asinkronim ritmovima, oni ispunjavaju prostor svojim fizičkim bićem s pripadajućim naznakama. /Sama scenografija djeluje kao jedna od suvremenih slikarskih instalacija budući se nameće kao scena u sceni/. Ovakvo ograničavanje unutrašnjeg prostora, kao i ograničavanje vidljivosti, i ograničavanje sluha, proizvodi dojam skučenosti koja je sigurno prispodobljiva nadziranom učeničkom domu, tvorničkom pogonu ili popravilištu, ali, isto tako, nadziranom unutrašnjem svijetu. Da li „štićenice“ sanjaju ono što čine /čine ono što sanjaju/, da li je kutija kutak u koji ne dospijeva moć sistema, gdje se slobodno može sanjariti, pušiti, masturbirati? Da li je simbolični okvir sistema ili jedna od pra slika unutrašnjeg svijeta? Štogod da jest, ona je platno slikama koje se nižu iza spuštenih očnih kapaka, slikama operušanim do kože asocijativnosti.Način na koji je to postignuto je redukcija izravnih značenja iz čega naziremo da je takva redukcija bitan vid Mojaševa pristupa. Nema danas u ovom pristupu ničeg avangardnog, ali, očito, njegova uvjerljivost raste iz jednog teatarski bogatog tla. Odgovarajući istodobno mnoštvu smislova „Noć u domu Radost“ nameće usporedbe sa srednjovjekovnom prikazivačkom praksom; gotovo bismo mogli reći da je ova predstava neka vrsta „areligijskog prikazivanja“.

           Do sljedan svom kazališnom solipsizmu, privrženik kontrapunkta, Davor Mojaš je okrenuo još jednu uzbudljivu stranicu svog djela, a „Lero“, svog ozbiljnog, pregalačkog rada.

                                                                           Milan Milišić 

U KUĆI ORSATA VELIKOG

„Soba u kući Orsata Velikoga. Zidovi su zategnuti tamno-crljenim damaškom. U sredini velika, bijela monumentalna rokoko-vrata. Uza zid poredani su naslonjači Luis XVI. (crljeno, bijelo, zlato), a na lijevu veliki „bureau“ Luis XIII. Od ebana i bjelokosti, zatim opet isti stolovi. Pod je od mletačkoga mozaika, bez ikvijeh ćilima. Salon odiše hladnijem bogatstvom i redom...“. .Na ulaznim vratima dva „zdura“  koji prate ulazak gospara i gospođa i kontroliraju odgavara li njihov broj popisu koji su im dali i tri „djetića u Orsata“ koji gostima, kako ulaze, uzimaju „klobuke, pelerine i ombreline“  i spremaju ih u susjednu sobu. Ostavljajući ih posvuda po tavolinima i „na „buralu“ nove empire-ure od albastre-stupova s crnijem i zlatnijem pročeljem...“ Ulaze gospari: Orsat (41. god.), Nikša (60. god.), Marko (36. god.), Niko (33. god. ), Lukša (42. god.), Vlaho (27. god. ), Mato (70. god.), Đivo (60. god.), Đono (52. god.), Karlo (30. god.), Jero (29. god.), Tomo (30. god.), Palo (34. god.), Sabo (60. god.), Luco (58. god.), Antun (48. god.), Miho (50. god.), Šiško (82. god.), Luko (50. god.) i Vlađ (26. god.). Lucija, „djevojka u Orsata“ (60. god.) i Kristina, „djevojčica pučka“ (16. god.) pomažu im da se smjeste u pripremljene i poredane naslonjače. Najprije oni stariji a za mlađe donose tovjelice iz drugih soba. Njih nekoliko ostane stajati na nogama naslonjeni na zidove po kojima „vise starinske porodične slike“.  Knez (72. god.) nervozno šeta među brojnim gostima i provjerava da li netko nedostaje. Zadovoljno se smješeći kada shvati da se okupio, kako ga je on zvao a nitko od nazočnih nije imao ništa protiv, zbor Vlastele Dubrovačke. Najprije onaj muški dio koji se, kao i obično između „4 i 7 ½ poslije podne“,  sastajao „u kući Orsata Velikog blizu Gospe“. Ali toga poslijepodneva okupljeni gospari očekivali su i gospođe, „vladike dubrovačke“, ugledne i svima znane uvijek u crno odjevene žene koje su mirisale na kamfor i jod i uvijek , kada bi ožednile, pile ohlađeni čaj od „ čene ljubice i majčine dušice“. Sa dvije tri kapi rozolina. Kada je Knez još jednom provjerio popis i broj prisutnih, nakon dugog i iscrpljujućeg kašlja zbog kojeg mu je perika dva puta pa na pod, njorgajući pod izgovorom  da mora na svježu ariju , gegajući se napusti sobi i sitnim staračkim koracima napusti kuću. Kao da je to bio znak za ulazak gospođa. Najprije je ušla,“ s bagulinom, tetka Orsatova“ gospođa Ane Menze-Bobali (69. god.) a  za njom  „Anina unuka „gospođa Deša Palmotica (27. godina). Kada su i one sjele u ostavljena im prazna dva naslonjača „Luis XVI.“ , Orsat Veliki stane nasred sobe i glasno počne dozivati: „Dešo!...Dešo...- i tebe sad da zazovem“. Uglas svi mu odgovoriše:  – Nije došla! - Ostala je doma! , a gospođa Ane Menze-Bobali uhvati Dešu Palmoticu čvrsto za ruku i izusti: - Ima neke druge posle! Deša Palmotica, da nitko ne čuje, uzdahne: „Nesuđenica!“ Orsat Veliki pogleda ozbiljna i zabrinuta lica okupljenih gospara: -  Dvadeset! Dvadeset i jedan sa mnom! – zadovoljno konstatira pazeći da ne primijete kako namjerno nije pogledao prema naslonjačima gdje su sjedale gospođe. I  ona sa crnim moskarom i „čipkastim šalinom“ zagledana u „zlatnu „empire-consolu“ s velikijem zlatnijem zrcalom i mramornom pločom, a na njoj srebrni lukjernar i dvije stare grčke brončane figure: glave Agripine i Aleksandra“. Nakon što, kao i obično, uvodna  „starovječna tišina“ prestane, gospođa Ane Menze-Bobali autoritativno pozove „djevojku u Orsata“: Lucija! Lucija! Dok su međusobno gospari razmjenjivali novosti, raspitivali se o zdravlju, godištima, gospođama i godišnjicama, Lucija i Kristina počastili su ih komadićima beškota,  pićem i svojim osmijesima. Čuvši glas gospođe Ane, Lucija se – „s velikijem srebrnijem tacunom a na njemu sila žmula, kikara, slatkog beškota...vidi se da su se kafe popile, a da je malo ko što zagriznuo...“, kako je naučila, odazove: „Zovete li mene, gospo Ane?“ – „Dođi doli!“ – zapovjedi joj gospođa Ane. – „Evo me subito!“  Kako da sam ja neđe gori i kako da nijesmo svi sveđ doli! – spremno će Lucija. – „Išteš li štogod, Ane!“ – upita Orsat Veliki. – „Knjigu...kako i vazda...Križe, đe je Metastazijo?- Evo ga, evo!“ Pietro Metastasio..pravim imenom Pietro Trapassi...- A što ću sada s njim? – odsutno gospođa Ane Menze-Bobali glasno upita. – Neka je odnesu..! – uglas odgovoriše gospari. Na to Orsat Veliki reče Kristini: „Pođi u Rafa Androvića, dat ćeš mu ovu knjigu! ....I odma se vrati!“ Kristina uzme Metastazije iz krila gospođe Ane i pračena znatiželjnim pogledima prisutnih napusti sobu znajući da se neće vratiti. Te večeri i noći. Možda, tek ujutro. Sutradan.  – A što ćemo sad! – nakon što sklopi ruke odsutno će gospođa Ane. – Sad ćemo, kako i vazda, uglas „Prelude“! Ajdemo gospari! – zapovijedi Orsat Veliki. I , uz daleki nestajući zvon Zelenaca, kako ih je Orsat Veliki nazvao, zbor „Vlastela Dubrovačka“, gospari: Orsat, Nikša, Marko, Niko, Lukša, Vlaho, Mato, Đivo, Đono, Karlo, Jero, Tomo, Palo, Sabo, Luco, Antun, Miho, Šiško, Luko i Vlađ glasno počeše, nakon što Orsat Veliki izgovori naslov: „Prelude!“  -  unisono govorit pjesmu: „Kad te ja gledam kako skromno ližeš / raspetom Gradu prebijene hridi, / bojnu pak pjenu kako s usta dižeš, / pučino bludna – da te bijeg ne stidi! - // onda se sjećam, Mandaljeno, tebe / svetekad noge ničice si prala / topeć ih suzam' e da spasiš sebe. / Mir bi tad s tobom, jer je pred N j i m spala // oluja strasti, s ke si čast otara.- / Grešnica al' vječna, što je V a l o m zovu, / i sada hini, laživica stara. // Čuj! ... dok na hridi njezin cjelov pljuska, / zeleni ponor buči prijetnju novu!...// Vrh Grada mjesec pluta kano ljuska.“  – Conte...to je od Conte Vojnovića.- zaplače gospođa Ane Menze-Bobali. Naglo ustane i obrati se Deši Palmotici: „Pođimo...! Domalo će... – Možemo poć u vašu kamaru smolit rozarije.“ – odgovori joj Deša Palmotica. „Djetići u Orsata“  pomognu gospođama da krenu prema izlazu iz sobe. „Zduri“ za njima zatvore vrata i pođu prema izlazu, vani odakle se čula neka pjesma kao „marča“  na francuskom jeziku...“Djetići“ ostanu u hodniku ispred zatvorenih vrata sobe iz koje se čula sve glasnija i žučnija rasprava, povišeni glasovi gospara, poneka psovka, učestalo spominjanje svetaca, bliže i daljne rodbine, nekih datuma, knezova i imena onih koji nisu bili među njima . „Unutra su!“ – reče jedan. – „I još se deru!“ – odgovori drugi „Djetić“. Iz donje sobe čuo se šapat gospođa koje su tiho „molile rozarije“  isprekidan galamom, prepirkom i povišenim tonovima pomamljenih gospara iz velike sobe. Prolazeći pored kuće Orsata Velikog, u svom redovitom svakodnevnom, kada je u Gradu, điru „u proljetnom uzduhu okolo Gospe i sv. Vlaha“, ugledavši „Djetiće“  kako se dosađaju pred ulaznim vratima, Antun Sorgo ih pozove : „Hajdeno sinci...!“,  „Allons enfants...!“ - Hvala, gosparu! Ne možemo. Moramo čekati da gospari završe! – odgovoriše mu.  – Valja da je i ona soba tamo sva zavita u damašku kad je nevidljiva, živa borba što se možebit tamo unutra bije, tako zastrta da jedva do nas dopire...je li tako? – podrugljivo im dobaci na odlasku. I kada je Antun Sorgo zamakao iza crkve sv. Vlaha, nastaviše „djetići“   razgovor „između sebe“: - Mi smo „djetići“! Kakvi „sinci“...I što mu znači ono „Allons“...i ono ..“.enfants“... Mi moramo još tu stajati dok se gospari ne ispurgaju, ne umore, dok ne klonu kako vazda i sve dok je, kako oni kažu „vrh Grada mjesec...!..“.-  i...kako ono...još ono kažu...“ pluta kano ljuska.“ – A to ti je, kao uvijek kada se ovako skupe, „izmegju 4 i 7 ½ popodne“. A danas, možda i kasnije...!

SESTRE SIRENE

                 
        Netko je, namjerno svjestan posljedica, ostavio prozor otvoren. Mahnitalo je jugo i koltrine su lelujale otvarajući i zatvarajući, kao zastori, prizore u saloči. Nekoliko upaljenih lukjernara na buralu, poslužen čaj od majčine dušice u tankim porculanskim šalicama na stolu, davno uvele bijele rusice u kristalnoj vazi i nekoliko ostavljenih izblijedjelih fotografija poispadalih iz rastvorenog albuma uspomena. Točno na onim stranicama na kojima, među ostalim uredno i simetrično zalijepljenim slikama, nedostaje jedna od njih. I malo jato vrabaca koje ju je uvijek pratilo. U daljini. Kada bi se htjela ukazati. Njih tri, u bijelim prozračnim haljinama nijemo sjede. I zdvoje. Broje uzdahe vjetrova preostale do sutona. Tankim staračkim prstima, nekoliko trenutaka kasnije, prebiru sijede vlasi i osluškuju udaljeni huk mora, plov dalekog brodovlja i usplahirene čiope iznad krovova. Još, trenutak ranije, zbrajale su i oduzimale svoja godišta. Davna jutra bezbrižnih i razdraganih djevojčica. Raščupanih pupica i nespremljenih postelja gdje su se ponekad skrivale ispod lincula. I smijale gospođama koje su u saloči ispijale svoje čajeve. Crne i bijele kave sa malo mlijeka. Prizore izmišljenih putovanja i uspomena sanjanih susreta. Željne ljubavi, zabranjenih strasti i sanjanih avantura. Ili, koju minutu ranije, cjelova po vratu i golim ramenima, spominjale su se kao dodire plahih leptira. Zov mirisne bijele prostrte posteljine i sudbinski pjev morskih dubina u njihovom dušama. Moskari, iz njihovih ruku, rezletjeli su se po sobi kao crne ljepirice. I ostajali na ormaru među poslaganim šipcima, dunjama, jabukama i sasušenim, u kitama skupljenim, grančicama masline, lovorike, pelina i ružmarina. Vezanim mirisnim buketima s fjokama od svilenih vrpci. Obješenih na davno zahrđale čavle u modre, kao vene, od vlage nagrizene fuge zidova. Očekivale su - vrata će se otvoriti i propuh će u sobu, jednu po jednu – jednu po jednu sjenu uvući u nove, još nedokučive, poodmakle sutone starenja, odustajanja, nostalgije i možda miris rusica iz davnih raskošnih đardina njihove mladosti ponovno oćute. I Zelenci će ih, snjevale su, nakon što siđu sa zvonika uzeti za ruku i zabalat će s njima kotradancu odocnjelih života. Plesat će s njih dvije a treća će se odmarati. Onda će se zamijeniti, pa će ona prva koja ostane bez daha prepustiti onoj odmornoj svog bronzanog viteza. I sve tako dok ne klonu. I ne počinu. A Zelenci će, kao i uvijek, uredno zvoniti ure. Jedan pa drugi. Drugi pa prvi. Bubati svojim velikim čekićima u staro zvono tamo gore visoko na zvoniku. Da ih svi čuju. I vide. Dok u zvono udaraju. Ne znajući za njihov tajni ples.      

             Htjele su. Željele su. Voljele su. Sanjale su. Bile su. I ostale. Sestre sirene u molitvi. Sjene ugaslih pogleda koje se, požele li se pokrenuti sputane gustim isplepletenim nitima paučine, ne dodiruju. Utihnule odavno. Ne dajući se još uvijek žive iako sve usporenije i izgubljenije u svojim kratkim, od nekoliko sitnih koraka, dugim šetnjama oko stare trpeze. I praznih stolica uokolo na kojima su, jednom davno davno, odložile slamnate šešire kada su se posljednji put vratile iz đira đardinom onim ustanjemim putem od lovorika do čempresa i obratno. Dogorjevao je i tinjao u njima plamen želje. I tihi pjev koji su samo one razumijevale. Kada bi pokušale zvati. Uzaludno. Sve od daha i uzdaha. Tišina i šutnji. U utihama koje su ih uzimale. Uvijek kada bi zapuhalo jugo i kada bi se Grad skupio u pupoljak. Bijeli i mirisni. Od latica magnolije prije nego li će se stisnuti u šišku. I takav ostati. Ostavljen na kamenom odru u spomen na onog koja ode. Onog iz albuma svake od njih. Sa istih bezbroj puta gledanih, listanih, paranih i lijepljenih stranica. Od kada su pošli. Svaki svojim razlogom, povodom i slutnjama. Zauvijek. Iz njihovih života. Negdje.

                Bili su prijatelji. Njihova generaciji, možda godište ili dva stariji. Strpljivo su ih obilazili, darivali i voljeli na način kako su to one željele. Postajali su s vremenom dijelom obiteljskog kruga koji je svojom osobnošću i autoritetom okupljao njihov strogi otac uglednog imena, vrijednog imanja i važne uloge u svim gradskim službama i poslovima. Onim javnima i onim drugima koji su se dogovarali na tajnim sastancima nekolicine izabranih što je ostalo zabilježeno u skritim spisima gradskog arhiva kojemu se izgubio trag kada je njihov otac, posljednji preostali, umro nakon duge i teške neke nepoznate bolesti. Svaki od njih kada je napuštao jednu od sestara imao je svoje neispunjene želje, neostvarene snove i neslišane strasti. Ali isti su imali povod. I usud. Razlog koji nisu jedan drugom nikada glasno rekli. Kao što su tuge svoje skrivali. I o njima međusobno nisu razgovarali. Odustajali su prepuštajući se svojim usudima ne mareći za posljedice. I tajne u koje su bili up'leteni.  Dijelili su isto prezime a njihovim imenima su, kada su se rodili, roditelji častitili svoje jednako slavne potomke. Po kojima su se nazivale gradske ulice, trgovi i poljane. O njima je ostalo zabilježeno tek svjedočanstvo anonimnog gradskog kroničara dugog pamćenja i pronicljivih opažanja. Zapisano na požutjelim listovima okupljenim u posebnoj fascikli debelih kartonskih korica na kojima je, krasopisom i crnom tintom, bilo napisano „Usudi i sl.“. Nekim čudnim putevima obiteljskih veza i interesnih prijateljstava ti „papiri“ su došli do sestara koje su lako otkrile i prepoznale stvarna imena i osobe skrivene iza onih šifriranih. I ne slučajno odabranih namjerno ženskog roda iz lokalnog herbarijskog nazivlja: Azaleja, Tuberosa i Glicinija!

                 Onaj prvi najstariji (skraćeno kasnije spominjan kao „A“) godištima je skupljao raznobojne listove papira, listiće raznih formata ispisane nečitljivim rukopisima, račune, otrgnute stranice raznih knjiga, crteže, skice, pisma, zaboravljene konte, nepotpisane zapisnike, iskorištene recepte i sve do čega bi došao obilazeći slijedove soba, saloča i hodnika sablasno praznog ljetnikovca. I sve je ostavljao u  kartonskim koricama s komadima konopa kojima bi ih zavezao da se na raspadnu i da se hrpe papirića ne prospu. Posvuda. I uokolo. Kuda bi išao nosio je ono što bi toga dana skupio. I ponovno vračao u svoju, svim i svačim, zatrpanu sobu. I uvijek bi iznova obilazio ljetnikovac i s novim prikupljenim snopovljem papira prošetao Gradom i vraćao se. Čudno su ga gledali kada bi prošetao Placom i svojom omiljenom poljanom gdje bi u podne hranili golubove. Kukuruzom a petkom orzom. I ponekad nedjeljom prosom. Svi su se već davno bili navikli na njegovu čudnu pogrbljenu pojavu.  Uvijek u zimskom sivom . „dva broja većem“, velikom kaputu, da ga nisu obadali. Samo bi poneki od njih, onako više za sebe, tiho šapnuo: «Gle, opet šeta svežanj rukopisa!» ili „Šeta papirušine!“. Dovoljno tiho da se ne čuje. Drugi, mlađi (kodnog imena „T“) jednog je poslijepodneva naslikao: maslinu, agavu, nekoliko borova, livadicu punu smilja i bosilja i maslačaka, rascvjetalu žuku posvuda, divlju smokvu, pitosporu, mladice magnolije, dva-tri brežuljka u daljini, oblaka nekoliko, jato galebova i grlica i tri prozračne vile zaustavljene u igri. Sa sunčevim zrakama skupljenim u harvu. I onda svirale. Nezadovoljan njihovim reakcijama kada im je naslikao lica, sliku je sklonio u potkrovlje. I ostavio je. Među praznim sanducima punih knjiga, starih lusteria i djelova ormara, kreveta, kredenaca i burala po kojima su tragove svoje ostavili moljci i crvi godištima ih izjedali ostavljajući male hrpice drvene prašine. Sklonio ju u ormar gdje su bile složene mornarske uniforme s džepovima punim sasušenih grančica lavande. Zaboravši da ju je uopće naslikao. Trećeg, najmlađeg (skraćenog imena „Gl.“) zaticali su sutoni uvijek u Portu zagledanog u daljinu kako glasno priziva sirene koje bi mu se, uvjeravao je znatiželjne, ponekad oglasile pred zalazak sunca. Očekujući njemu znani glas.Ne sponjući joj ime. Znajući da je uvijek negdje drugdje kada sunce zađe. U nekom đardinu gdje visoki rastu čempresi, cvjeta kupina, miriše vrijes i sve je zeleno od  niskog raslinja i drače koja raste između hrpi kamenja nekih davno razrušenih ljetnikovaca i ribnjaka s ustajalom vodom  u kojoj cvjetaju modri lopoči. I lete jata modrozelenih mušica.

                Sestre sirene molile su i te noći. Dugo i predano. Odsutne i odlutale u svojim molitvama. Raščupane palme u klaustru njihovih života stenjale su pod naletima vjetra dodirujući svojim dugim granama kamene stupove koji su , uredno razmaknuti, omeđivali arle sa zasađenim sezonskim cvijećem. Malim nasadima cvijetnih grmova na koje je njihova pokojna majka bila izuzetno ponosna. Ne propuštajući uvijek rijetkim posjetiteljima ukazati na svoje umijeće i vještinu. Zaboravile su davno sestre na nježno plave maćuhice , i ne tako davno posađene mladice čerošpanja i, u posebnim grastama posijane sjemenke nekih egzotičnih biljaka koje su im, sa svojih prvih putovanja, jednom donijeli mladi časnici duge plovidbe. I kapetani koji su ćućeli njihovu majku kada je ostala udovica. Umorne klonule su pred zoru i pozaspale. Odlutavši kao i uvijek u svojim snima. Promrzle same i ostavljene na drvenoj klupici. S krunicama spletenim među hladnim dugim blijedim prstima. I nisu se budile. Niti kada je veliko zvono sa susjednog samostana najavilo zoru. I odzvonilo noć. Tamo u Gradu. Dolje. Gdje sve je skladno, šesno, alegorija, svjež zrak, miris kopra, mažurane i nježni šapat. Gdje se ne susreće, ostavlja, moli i želi. Gdje tople padaju kiše i rijetko pušu maestrali. A sve je od papira, voska i stakla. Gdje su ptice zaustavljene u letu. Obuzdane u pijevu. I gdje se samo ponekad slučajno naranča otkotrlja niz ulicu.

LUNALICA

Usred noći odjednom Lunalica se probudila. Osjetila je  neizdržljivu toplinu. S kojom se brzinom širila njenim  tijelom i utrobom nije poznato. Lunalica je najprije u sebi, a potom glasno i sve glasnije ponavljala sastav juhe od povrća koju je pojela za večeru. Ugrizao ju je komarac i Lunalica se pitala zašto ju je samo ugrizao i zašto je nije ubo. Otvorila je širom prozor i ohladila se noćnim mrakom. Osvježila tamom. Međutim, tu nije bio kraj njenih noćnih muka. Zidovi su se počeli približavati i jedva je  uspjela iskočiti kroz prozor. Kad se, nakon nekoliko kilometara skakanja, trčanja i letenja, zaustavila  na oblaku  i zapitala se: «Što ću ja među zvijezdama?»

BUKET OSTAVLJENI

Nije znano kako, ali istovremeno zajedno našli su se predstavnici , primjerci, izdanci i potomci raznih porodica. Različitih po godinama. Imenima. Nazivljima. Bojama i mirisima. U isto vrijeme. Na istom mjestu.  Zajednički im je bio prostor  gdje ih se moglo naći ako ih je netko trebao, tražio ili želio susresti. Najčešće su to bili, ako je vjerovati nekim svjedočenjima  znanstvenim i osobama zainteresiranim i znatiželjnim ,  predjeli makije, suhih livada, šikare, živica i gromača. Čak ih je bilo i u podnožju vapnenačkih stijena, pješčanih žala i obalnih presjeka. Porodicu Apiaceae predstavljali su Trnovita ježika i Divlji koromač, porodicu Orchidaceae zastupali su Četverotočkasti kačun i Kokica te Močvarni kaćun i Kokica pčelica zajedno sa Talijanskim kaćunom i Žutom kokicom. Nikoga nije iznenadila tako brojna prisutnost odabranih iz porodice Orchidaceae. Uvijek ih bilo mnogo više od nekih drugih predstavnika. Tako je Araceae predstavljao već generacijama Crni kozlac a Styracaceae sveprisutna Divuza kao što je Drvenasta mlječika uvijek bila reprezentativna predstavnica stare porodice Euphorbiacae. Logično, Krhka kositernica  iz obitelji Ephedracea i Portenšlagov zvončić  sa svojim Campanulaceae držali su se zajedno, čineći ljubomornim Primorku dunjicu i Primorsku mrižicu iz interesa okupljenih obitelji Fabaceae i Plumbaginaceae uz koje su uvijek, kada bi to bilo potrebno, bili i oni iz porodica: Convolvulaceae i Primulaceae. I nitko se ne bi iznenadi kada u bliskom dodiru ugledao Primorski slak i Puzajuću ciklamu. Obični kaćun , za razliku od ostalih iz porodice Orchidaceae posebnu naklonost je pokazivao Modrom lasinju i ne sluteći da je izdanak čuvenih Boraginaceaeovih.  Nije znano kako, ali toga dana posložile su se čudne okolnosti pa su okupljeni na jednom mjestu bili , kako ih je popisao anonimni popisivač i zasigurno suučesnik u tom poslu, svi koji su uspijevali opstati na nevelikom prostoru koji su omeđivale okomite stijene, proplanci, svijetle šume, obalni presjeci, planinska dublja tla kraških područja i, što je posebno zanimljivo, stjenoviti i vlažni zidovi. Očito po nečijoj tajnoj naredbi u jednako tako, čini se , tajnoj i , ne zna se kome potrebnoj, misiji. Evo toga teško provjerljivog popisa: Arum nigrum, Orchis quadripuntata, Portenschlagiella ramossisima, Styrax officinalis, Euphoria dendroides, Adiantum capillus-veneris, Ophrya scolopax, Ophrys apifera, Ephedra campylopoda, Moltkea petraea, Orchis morio, Campanula portenschlagiana, Medicago marina, Limonium anfractum, Calystegia soldanella, Cyclamen  repandum, Convolvulus cneorum, Orchis italica, Echinophora spinosa, Pancratium maritimum i  Ophrys luta i još nekoliko njih nečitko ispisanih tako da ih je nemoguće bilo s dovoljno vjerodostojnosti ubrojiti u ovaj, velom tajni i povijesnih tragova, kompromitirani  spisak. Posebno je bilo teško , nakon što je prošlo nekoliko dana, razaznati među rasušenim i uvelim primjercima njihovu vrstu, rod, porodičnu pripadnost na kojoj je očito inzistirao onaj koji se prihvatio tog nezahvalnog i , po logici stvari, nepotrebnog pothvata i posla. O kojem je, čini se, ako je vjerovati nekim izblijedjelim posvetama na nekoliko zbirki pjesmama izdvojenih sa polica punih knjiga, bilo moguće razrješenje skrivena imena berača i željene vlasnice buketa. Skrivene među stihovima unutar ukrasnih korica knjiga. Posloženih na stolu po nebesko-plavom stolnjaku s , crnim koncem, izvezenim leptirima. Većim i manjim s nekoliko cvjetića razasutim među njima. Kao orijentirima oko kojih ih je nepoznata vezilja okupila. A neki nepoznati berač bilja i sakupljač biljaka obrao po okolici i skupio sve ubrano u buket koji je njoj namijenio prije nego je odlutala. Zauvijek. Tamo gdje sve miriše i sve cvijeta. Uvijek i oduvijek.  I pjeva. I njeno ime zaziva tenor jedan. Mlad i naočit. Skriven izraslim primjercima  Apiacea i Orchidacea i Divuza  istovremeno u gustim nasadima uz stazu nad kojom ona lebdi. U haljini bijeloj i prozračnoj. Kao izmaglica. Tišina i nepokret u saloči usprkos otvorenim prozorima i širom rastvorenim ulaznim vratima kao da su svjedočili o zaustavljenom vremenu. I davno zahrđali satni mehanizam velike ure na kredenci  pokazivao je neprirodan kut velike i male kazaljke. Samo bi srebrne mušice, rijetki zeleni leptirići i poneka pčela povremeno nadletjeli bijelu porculansku vazu na stolu. I u njoj buket ostavljeni

GIZELINA JESEN

     

         Bilo je to ono doba godine kada lišće vinove loze počinje gubiti zelenu boju i kada kao žuto-smeđe krpe počinje padati sa odrine stvarajući gusti šuškavi tepih po šetnici đaradina. Kada vjetar razgoliti razgranate krošnje smokava a prvi učestaliji pljuskovi potpuno omekšaju crnicu u brižljivo njegovanim arlama s čerošpanjama i zakasnjelo rascvjetalim ružama čiji nježni cvjetovi tek kratko mogu odoljeti jakim naletima juga. Bilo je to ono doba godine kada se počinju prikupljati drva za potpalu, borove šiške za i sitno granje za onaj prvi jutarnji plamen u špaheru koji će otopliti mlijeko i provriti vodu za čaj. Kada se počinju trošiti prvi sasušeni listovi metvice i majčine dušice za onaj karakteristični miris nesna i zore u kuhinji. Onu neodoljivu toplinu u kojoj će gospođa Gizela , za stolom, ispiti gutljaj čaja i zapaliti prvu cigaretu. Sumirajući snove i izazove dana koji se nazirao kroz poluzatvorene persijane.

              Bilo je to ono doba godine kada je očekivala pismo s definitivnim odgovorom na pitanje: kada će kapetan Lujo arivati doma ? Hoće li s njom biti za Badnjak ili možda čak za Svetog Nikolu ? Ovisno o sadržaju pisma, gospođa Gizela planirala je prosinac. Bakalar, brašno, cukar, čokoladni prah, suhe smokve, kvas, grožđice za prikle, orahe, domaća jaja iz Primorja za rozatu  i sve ono što je bilo dio njihovih Božića. Pozivi susjedima na kupicu rozolina, prijateljima na kotonjatu, očekivanje kolendara i darovi kojima će ih iznenaditi, odlazak na polnoćku u neku od crkava u Gradu ili možda na Danče, božićni ručak, miris hrostula i prikala. Dar pažnje za kapatena i njegov dar koji će je, kao i vazda,  iznenaditi.

              Bilo je to ono doba godine kada nepoznata neka bolest napada stabla limuna u rubnim djelovima đardina. Kada se lišće stišće i postaje kvrgavo. Ostajući ipak na stablu zajedno s tek sazrelim plodovima. Dovoljno žutim za branje u očekivanom uroda takve sorte limuna mjesečara. Zbog njihove ljepote i kompozicije đardina gospođa Gizela nikada nije njihova stabla omatala u sturu ili stare jutene vreće kako bi im se očuvala krošnja. Ostavljala ih je kiši i vjetru. Nesmiljenim naletima juga i slanim  morskim kapljama koje je vjetar donosio s Lokruma. I hladnim burama koje bi uslijedila nakon kratkih razdoblja maestrala.  I redovito u kasno poslijepodne  brala limun. Jedan po jedan. Svakoga dana. Jedan po jedan...Za vruću limunadu pred spavanje.

             Bilo je to ono doba godine kada su se sutoni spajali s poslijepodnevima. I kada bi svjetlo u sobi trebalo paliti znatno ranije. A odlasci na spavanje poklapali s večernjim programom radija i emisijom Prohujalo s vihorom na lokalnom radiju. U kojoj se emitirala glazba njene mladosti. Valceri . Tanga. I operne arije. Ponekad.

              Bilo je to ono doba godine kada su noći postajale duže. Buđenja ranija. A oglašavanje  zelenaca za gradskog zvonika muklije i tiše. Kada su ure sporije curile. I kada bi, oko deset ura gospođa Gizela, nakon što bi odslušala noćne vijesti, redovito posegnula za podebljim rukopisom koji je, među buketićima sasušenog cvijeća u malim porculanskim vazama, ležao na buralu pored starog lukjernara koji odavno nije koristila.

              (Ivo Vojnović "Amor e psihe" - Fiaba in 3 atti di... pisalo je na koricama. Na prvoj strani iza gornjeg naslova su "Personaggi", koji sada ima 16 (nema barona Oberthal) s nešto modificiranim imenima... Prvih 11 listova pisano je ljubičastim crnilom samo s jedne strane, a onda se nastavlja pisanje olovkom opet samo na recto listova. Na taj način ispisan je prvi čin i dio drugog. Nakon ispunjenja  sveska nastavljeno je pisanje s obratne strane praznih poleđina listova i ispisani su tako cijeli drugi čin i osam scena III čina (Posljednje su riječi ispisane: "Oh! Lady Olga!...Fate presto! Io tremo!". Ima više ispravaka, osobito u tekstu pisanom olovkom. Tako je, na primjer, ispravljeno vrijeme zbivanja komedije. Prvotno je stajalo: "Nell anno 1880", ali je to precrtano i nadodano; "All' epoca delle crinoline". Tekst pisan crnilom potječe od Vojnovićeve ruke, dok ostalo izgleda da je pisala ista ruka kao i prvu verziju komada.)

           "Amor e psihe!" - ponavljala je gospođa Gizela prisjećajući se svojih gimnazijskih dana i predstave školske kazališne družine na talijanskom jeziku u kojem je igrala jednu od glavnih ženskih uloga. Lik  Olge koja uzaludno iščekuje svoju prvu i veliku ljubav . Pomorca koji je, upoznavši u noćnom baru neke luke na dalekom Istoku mladu crnooku ljepoticu, ostao u tom gradu ne javivši se posadi. Svojima i djevojci s kojom se, pred samu plovidbu, vjerio. I koji je , u drugom prizoru trećeg čina svojoj ljubavnici , uz ostalo, šapnuo: "Oh! Lady Olga!...Fate presto! Io tremo!"  Zatim je, shvativši da je pogriješio njeno ime, dugo plakao u njenom krilu. Očajnički tražeći oprost. I novu turu pića kojom će pokušati zaboraviti.... Predstavu su dugo pripremali sa svojim profesorom povijesti, dugogodišnjim kazališnim amaterom i strasnim ljubiteljem teatra. Posebno ponosnim na uprizorenja nikada odigranih rukopisa koje je pronalazio u Gradskoj knjižnici. Nakon nastave ostajali su do kasno u noć predano uvježbavati svaki detalj predstave. Znajući da će ih po običaju , na jednoj od izvedbi, nakon profesora , ravnateljice i roditelja, doći gledati mladi pomorci iz Nautike. Same su osmislile kostime ,šile veste i izradile slamnate klobučiće. Prekrajale haljine i detaljima obogaćivale krinoline svojih majki šivane za specijalne maškarate. "All' epoca delle crinoline!" - kako se znala šaliti sa svojim prijateljicama. Pred nastup. Prisjećajući se slatke nervoze, neurasteničnog ponašanja starog profesora i titraja u glasu dok je izgovarala molitve u prologu predstave. Klečeći na improviranoj pozornici u uglu školske dvorane. I njega u publici, tijekom izvedbe uz dan škole, među ostalim nautikašima koji su, iz sasvim nekazališnih razloga, došli gledati predstavu. U kojoj su glumile gimnazijalke koje su željeli. I pamtili njihove užarene i usplahirene poglede tijekom šetnji Stradunom. Sjećala se i susreta s njim nakon predstave u školskom hodniku i nekoliko izgovorenih rečenica o jakom jugu koji je barke u luci polupao. I o tome da predstava nije loša ali da je ona bila najbolja. I njegovih očiju koje su je odmjerile onim čudnim i znakovitim muškim pogledom od kojeg se zarumenila. Pružila mu je ruku i otrčala među prijateljice pokušavajući im tek u naznakama prepričati susret. Dok je on važno, s ostalim budućim pomorcima, nestajao u dubini hodnika.

               Bilo je to ono doba godine kada je čekanje gubilo smisao. Kada je osjećaj ostavljenosti prevladavao i do boli razdirao dušu. Kada je otpalo lišće neodoljivo podsjećalo na godine. Vrijeme starenja i ugaslih nada. Kada su , godištima ponavljani, rituali svakodnevnih kućanskih poslova  postajali besmisleni. A duge molitve tek povod za kratkotrajnu utihu duše. A prelistavanje napamet naučenih pisama i do u detalje poznatih razglednica tek rutinski pokušaj oživljavanja uspomena.

             Znala je gospođa Gizela da njen kapetan neće doploviti u luku njena srca. Nikada. Znala je da njeno čekanje dobiva drugi i drugačiji smisao. Da je cvijeće koje odnijela na njegov grob uz Svi svete već uvenulo. I da su bijele latice krizantema odavno sagnjile u ustajaloj vodi kamenice. I da kiše pomalo i uporno ispiru one davne uspomene koje su je održavale u životu. I skraćivale preduge sate noći gustom naoblakom skritog mjeseca i ugaslih zvijezda. A lumin , koji je redovito godištima palila na dan kada je dobila vijest o njegovom udesu,  dogorijevao je kao i njen život. Sporo i pomalo. Mirišući na maslinovo ulje koje je nadolijevala u kristalnu čašu koju je odabrala. Njegov dar s povratka kući,  nakon prve plovidbe. Kupljen u nekoj njoj nepoznatoj  lucu na Crnom moru. Servis kristalnih čaša za vino. Nježno plavim. Kao more. S urezanim galebovima uz gornje rubove. I nečitkim ugraviranim imenom brusača u podnožju.

                Bilo to ono doba godine kada su se usložavali povodi. Ispreplitali tragovi. Komplicirale sudbine. Novim tonovima bojile biografije. Kada je svaki pokret dobivao novi smisao. Kada su se topile uspomene. Prelistavali spomenari. Otvarali stari albumi. Provjetravali ormari i pregledavala garderoba. Odvajale iznošene haljine za paket koji će, anonimno, biti poslan u neku humanitarnu udrugu. I drugi pripremani paket kao dar Domu za napuštenu djecu. Kada su dani bili ispunjeni brojnim sitnim poslovima oko uređenja saloča i soba. Provjetravanja burala i reduciranja sadržaja u kartonskim kutijama prenatrpanog potkrovlja.  I kada su se, u tišini, svodili računi. Bilo je to ono doba godine kada su se približavali zidovi soba i sužavala mogućnost kretnji. Onih ustaljenih malih šetnji s povodom i svrhom između kredence i špahera. Prozora i kreveta. Praznog kamina i dvosjeda nasuprot. Ostave i stolice. Rubineta i čaše. Kutije sa čajem i kutije sa cukarom... Kada je sve češće nestajalo zraka a ustajalost arije primoravalo  na povremeno otvaranje prozora. I hitro zatvaranje da ne bi nagli nalet vjetra poremetio temperaturu. A kaplje kiše podsjetile na neka zaboravljena godišta. Bilo je to ono doba godine kada se naprosto trebalo pritajiti. Ostati sam i ostavljen. Da bi se preživjelo. Ono razdoblje koje je nešto između ukoliko preostane želje. I poneke  iskre strasti.

               Bilo je to ono doba godine kada je gospođa Gizela imala napade migrene. I kada bi, glave omotane crnim velikim rupcem , stenjala i plakala. I ne pokušavajući sebi olakšati bol aspirinima. Naprosto, željela je trpjeti. Ispitujući svoju izdržljivost. Patnju. Jer, znala je,  to je ono doba godine koje se svim svojim posebnostima poklapalo s njenim godinama. Koje je živjela u jednoj sobici stare kamene kuće okruženoj velikim đardinom sa zapuštenom kapelicom iznad koje su letjeli galebovi. I slijetali ponekad na njen krov među drijenaki i kapare s ribom u kljunu. Kratko se zadržavali i ponovno uzlijetali leteći prema moru. Skrivenom iza debelih gradskih zidina.

                Ponekad bi joj se  učinilo da kapalica plovi, kao mali brodić između nasada ružmarina i tek izniklih lovorika. A zvono klecajući upozorava skrivene mornare na luku u koju će uploviti. Koja miriše na ružmarin, lovor, metvicu i rasađenu majčinu dušicu. Zatim bi, ponovno, utonula u misli, zatvorila prozor i posegnula za starim rukopisom. "Amor e psihe" !  Dugo u noć čitajući i pletući šal od nečešljane vune . Modre  kao njegove oči. Koje nikada nije zaboravila. I koje je prepoznala jedne od onih noći kada je iznenada na vrata njene sobe pokucao barun Oberthal.