SLIKE IZ LEROVNICE ISPALE

1994. Dubrovnik - Davor Mojaš "Stanje lune"

Iz monografijice Studentskog teatra Lero - Lerovnice  evo nekoliko fotografija iz različitih razdoblja tog začudnog teatarskog slučaja u Dubrovniku. Grada bogate kulturne baštine, tradicije , svekolikih drugih posebnosti i Lera, teatra kojeg je, i ne sluteći posljedice, iznjedrio. Odabrane fotografije spadaju u one skupne s gostovanja, nakon probe, premijere, izvedbe ili, jednostavno nakon onoga: Ajdemo se slikati! I svi pristanu. I Željko Tutnjević bude u blizini.

1975. Pula - A.B. Ruzante "Mušica"

1980. Rijeka - Radovan Ivšić "Vane"

1982. Zagreb -  Radovan Ivšić "Vane"

PJESNIK PREĐO PJESME SVJEDOČNICE I VIJEST O NJIMA

Ovo je vijest. I samo vijest. O zbirci pjesama. Njen autor i nije bio samo pjesnik. Uz ovu knjigu svjedočimo i o njegovom pjesničkom životu. Još jednom od brojnih koje je živio. Ovo je vijest koju sam napisao za radijsko izdanje „vijesti“ dan nakon. Nakon što je ova knjiga tamnih korica pokazana i predstavljena javnosti. Nije to tek jedna od zbirki pjesama. Nije niti spomenički njen povod važan. Stihovi? Ima u njima i Predaraga nekoliko i Vušovića koliko treba i Pređa ne nedostaje. Ovo je vijest. Zato navodni znakovi. „Navodni znaci“. Na početku i na kraju. „Dubrovački ogranak Matice hrvatske predstavio je knjigu „Slušaj srce“  Predraga Vušovića Pređa.  Zbirku pjesama, prošle godine u 51-oj godini preminulog kazališnog, filmskog i televizijskog glumca Predraga Vušovića Pređa, priredio je i uredio Luko Paljetak.  Zbirku "Slušaj srce",  u kojoj su prikupljene pjesme iz Vušovićeve rukopisne ostavštine, predstavili su u  Čitaonici Narodne knjižnice Grad:  Ivana Burđelez, Luko Paljetak i Jasna Vušović a u programu su sudjelovali Sebastijan Vukosavić i klapa Ragusa koja je otpjevala  jednu pjesmu koju je na Vušovićeve stihove skladao Đelo Jusić. Ova knjiga odškrinula je vrata njegove intime i emocije, zaigranosti i potraga, iskričavih stihova i promišljanja. Pređo kakvog smo znali i kakvog nismo znali sada je ponovno pred vama – kazala je uvodno predsjednica dubrovačkog ogranka Matice hrvatske Ivana Burđelez. Predrag Vušović Pređo bio je uspješan u svemu što je radio na obje strane vage, ponajviše na onoj glumačkoj, gdje je uteg bio najveći i najteži, a njemu najlakši. Samo u jednome nije uspio. Nije uspio ostariti. Zato i pripada onima koji, ne znajući da su već stari, stare i dalje u mladosti vječnoj – kazao je akademik Paljetak, podsječajućii kako čitajući knjigu treba „slušati srce, sa sviješću da uvijek nešto fali, fali i gotovo, a Pređo večeras ponajviše“.  Zbirka pjesama „Slušaj Srce“ Predraga Vušovića Pređa   predstavljena je i u Kotoru u organizaciji izdavača, Matice hrvatske Dubrovnik i Pomorskog muzeja Crne gore u Kotoru u Palaći Grgurina.“ Bila je to citirana moja vijest. U knjigu je Paljetak uvrstio i moj spomen „Vidrinom prvom glumcu“. Pa smo ipak između korica. Zajedno. A kada smo zajedno onda smo i skupa. On koji je kao mladić čitao moje stihove na raznim priredbama po Gradu od Revelina, Doma sindikata, Babina kuka, u Lazaretima u Studentskom klubu u Pilama i tko će znati gdje sve i kada i kojim sve i kakvim povodima. Ja sada listam knjigu njegove poezije.  Dobro je da su se uloge promijenile. Nije dobro što to ne možemo zajedno. Listati, čitati, govoriti i smijati se. Pri samoj pomisli da bismo to mogli. Možda. Jednom. Onako. Kada on počne pisati pjesme. Svjedočnice.  

UMOLBENA I NJEKA PISMA COSIMA I. DE' MEDICIJA I JEDNO NEPOSLANO NEUROTNIČKO DRŽIĆEVO PISMO

 

PISMO PRVO

Preponiznom slugi Marinu Držićiću Dubrovčaninu osobno na ruke, povjerljivo!

1.Poslao sam vam, dajući ih nekim vašim prijateljima, pismo u kojem vas lijepo molim da mi, znajući za vaše umijeće pisanja stihova i komedija, napišete jednu posebno za mene i meni posvećenu. Ima nekoliko da sam u ruke dobio nekoliko pjesama koje su, dodvoravajući mi se, napusali neki plemići iz Firence i jedna grupa mladih trgovaca iz Siene. Nije mi znano jesu li li oni pjesme sami napisali ili je netko to uradio u njihovo ime a meni za ugodit. Molio bih vas da, budete li imali vremena, ispititate i sve pojedinosti oko tih dodvorničkih pokušaja koje nisam, kada sam ih dobio, ni pokušao pročitati.

2.U moje doba Dubrovčani su više puta slali razna poslanstva sve do Španjolske car Karlu Petome. Nikada ih nisu slali sinu mu kralju Filipu, osim  što je jedan plemić, više kao privatna osoba, bio kod njega i tužio se na sitniš koji su mu za put dali. Slično je bilo i kada je potkralju Sicilije nedavno jedan vaš plemić darovao umivaonik sa srebrenim sudom pa su se na tako prostu darovanu stvar svi smijali.

3.Sada shvaćate da ne bih želio da se slično i meni dogodi budući da umivaonike imam zlatne a i nemam vremena, razumijet ćete, da razgovaram u prazno sa raznim nadobudnim plemićima i siromašnim fratrima kakve vaš grad ponekad šalje raznim vladarima.

4.Što se tiće stihova koje ćete mi, nadam se, posvetiti, oni mogu biti sasvim slobodni i po vašem nahođenju složeni i ostavljam vam svu slobodu u njihovom slaganju i pisanju.

5.Hvala budi Bogu da je, kako saznaju moji ljudi, Dubrovnik sada u vrlo dobru stanju što se tiče mornarice, novca i prilika u gradu koji je, kako oni tvrde, moćniji od Roda i Malte, a bio bi i jači da mu se svako nekoliko pojačaju utvrde. Ali to nije moja briga i ne želim u tome raspravljati. Ukoliko u Dubrovniku napišete to što poželite, lako i brzo će taj rukopis doći do mene.

6.Nadam se da ćete, budući da se, koliko mi je poznato, interesirate za moju osobu i da iz, neznam kojih i kakvi, razloga često o meni govorite i ne samo uskom krugu prijatelja, pokušati odgovoriti na moju zamolbu i iznaći malo vremena kako biste mi poslali vaše stihove.

Strpit ću se neko vrijeme bude li potrebno. Neka vas prati blagoslov u kojem je, kažu, sva sreća.

Presvijetli ni preuzvišeni gospodin vojvoda Firence i Siene.Medici.

PISMO DRUGO

Odanom slugi Marinu Držiću Dubrovčaninu osobno na ruke povjerljivo pismo!

Znadem da je u ovim vrućim danima potrebniji odmor negoli napor i umor, ali budući da sam započeo s molbama radi one stvari sa stihovima i komedijom, sada neću prestati. Ja vas ne nagovaram, nego samo uvjeravam da biste možda mogli imati neke koristi ispunite li mi želju. Ja ne bih na ovoj stvari inzistirao da nisam čuo od nekih svojih ljudi u Sieni o jednoj komediji u kojoj ste sudjelovali i koja je bila zabranjena a vi ste dobro prošli. Javili su mi i o još jednom vaše sudjelovanju u stvaranju jedne druge komedije i u Firenci. Nažalost, o tome sam saznao kasno tako da nisam ništa mogao poduzeti da se možda ipak prikaže. Usprkos tome što sam zabranio sve takve i slične izvedbe po privatnim kućama, u ljetnikovcima i palačama, možda bih maskiran u nekoga drugog ipak došao i vidio o čemu se radi. Ovako izvedbe nije bilo pa sam mirniji. Još jednom vam ostavljam na razmišljane ono o čemu sam vam već pisao.

Presvijetli i preuzvišeni gospodin vojvoda Firence. C.Medici.

PISMO TREĆE

Preponiznom slugi Marinu Držiću Dubrovčaninu. Osobno na ruke povjerljiva molba!

Ja, Cosimo I. de' Medici, zvan Veliki, nasljednik Alesandra, vojvoda Firence a od 1555. i Siene, diktirao sam pisma princu, svome sinu, u svezi nekih mojih želja koje sam imao nakon što saznadoh da ste bili u Firenci i nekoliko puta i Sieni. Kako ne bih želio da se o ovoj stvari za koju sam vas molio sazna tamo gdje ne bi bilo dobro za moj položaj i ugled, molim vas da mi odgovorite dokle ste došli. Jeste li uopće počeli pisati i imate li namjeru postupiti onako kako sam vas molio. To je, trebam li vam napisati, rijedak slučaj u mojoj vladarskoj praksi kojeg se, sve više sramim, i neugodno mi je kada se toga sjetim. Sve češće imam glavobolje a i probleme s probavom za što nisu zaslužni moji dvorski kuhari i oni koji brinu o svježini zraka u mojim odajama ovih toplih i vlažnih dana srpnja.  Volio bih da vam nisam dao napisati ni ono prvo pismo a, ne moram se uvjeravati, prince će to već razglasiti tamo gdje bude potrebno kako bi se moje ime ocrnilo. Molio bih da zaboravite sve što sam vam pisao i da ista pisma uništite. Nadam se da razumijete ovu moju naknadnu pamet i da ćete tako postupiti i olakšati mi dane, unijeti mir i riješiti me želučanih i drugih problema sa glavoboljama.

Presvijetli i preuzvišeni C. I. De' Medici

PISMO ČETVRTO

Odanom sluzi Marinu Držiću Dubrovčaninu!

Rekli su mi da je, bez moga znanja, Princ Firence i Siene, osobno bez moga znanja neka pisma vama pisao. Molim vas da to istoga trenutka trebate zaboraviti, sva pisma uništite kao i ono prvo moje, koliko se sječam, i još jedno. Budući ste opet bili u Firenci i opet ste se hvalili kako su vam u Dubrovniku igrali nekoliko komedija koje ste napisali a među njima nije bilo niti jedne meni posvećene a iste ili slične niste mi u dvor donijeli, ovim pismom bih prekinuo svaki daljnji razgovor na tu temu. Jednako tako i o svemu onome što bise htjeli od mene za uzvrat ili protuuslugu. Posebno kada su u pitanju, kako me obavještavaju oni za koje vi tvrdite da su naravi tvrde. Ispostavilo se i da razlog u njih glavi ne ima mjesta kako je , čini se, i s vama slučaj. Oslanjajući se na vaš razum i mudrost koju prizivate, ovim svako daljnje dopisivanje prekidam. I ne samo što nisam dobio odgovor niti na jedno vam poslato pismo a niti glasa čuo o vašim namjerama a da o uslišanoj mojoj nesmotrenoj zamolbi i ne govorim, molim vas da zaboravite sve gore i ranije navedeno i napisano.

Adio vam!

Cosimo I. de' Medici.

(Sve pisma Cosima I. de' Medicija Marinu Držiću napisana su ljeta jednog toplog i vlažnog navodnog  u Firenci pa i ova četiri koja Marin Držić nikada nije dobio i za koja nije znao. Pisma koje je Marin Držić pisao Cosimu I. de' Mediciju „Preuzvišenome gospodinu vojvodi Firence i Siene“ i ona „Presvijetlome i preuzvišenome gospodinu princu Firence i Siene“ napisao je Firenci. Istoga ljeta i svih njih i još hi nekoliko. I ne zna se je li ih Cosimo I. de Medici dobio: „osobno na ruke povjerljivo“, „osobno na ruke“, „osobno na ruke povjerljivu molbu“ i „osobno na ruke povjerljivo pismo“. Pismo Marina Držića u kojem je pisalo: „ U posljednje vrijeme nije mi dobro. Malo mi je loše.  Sve mi se mantra i njeka me febra hvata u dzoru. Jutrom sam malo bolje. Razabirem oko sebe i imam force za učinit đir i ne drugo. Malo šetam po ravnom  s bagulinom u ruci, susrećem njeke persone koje počele su mi se javljat i sve nešto spjegavaju ali ja hi ne mogu dugo slušat. Jedem lagahno i samo lešo i vazda sam na vodi. Bježim od čeljadi  iako mi se čini da i ljudi od mene se skrivaju. I u sjene pretvaraju. Od oblaka i praha  se čine. Kada me vide ovakvog dugijeh bijelih kosa u damašku s klobukom od veluta koji mi skriva lice nije ni čudo. Kako se bliži noć tako me hvata deboleca, pijem neke trave i teško usnem. A onda me bude čovuljice koje sanjam vas u febri i mokar od znoja. Jadan li ti je život kada u njemu ovakvi ljudi renjaju.“ – nikada nije nikome poslano. Ostalo je na stočiću pored kadina i bokala s vodom preko kojeg je bila prebačena bijela njeka maramica optočena svilom da ne bi muhe i komarci na vodu došli. U maloj sobici trošnih zidova  s otvorenim prozorom s kojeg se slute izmaglice venecijanske lagune. I pričinjaju jedrenjeci koji uplovljaju odnekud.)

SRETNO I SVEUDILJ U NOVOJ I S NOVIMA U SUTON SNOVIMA

LEROVNICA - Studentski teatar Lero 1968.-2011.

Dogodilo se i to i baš pred Božić. Objavljena je LEROVNICA, monografija Studentskog teatra Lero iz Dubrovnika, grada u kojem je taj plahi i nestašni Teatar uspio ući u ozbiljne respektabilne i neočekivane godine i još traje. Godišta po kojima se prepoznavao i predstave kojima se nudio zabilježena su u knjizi koja na 260 stranica sa gotovo 600 fotografija,kako velikih tako i malih i sve crno-bijelih, pro(lero)slovom, detaljnom lerografijom (teatrografijom), ispisom festivalskog zemljovida, elegičnim uspomenarom, kritičkim sumirajućim prikazima Hrvoja Ivankovića (Teatar Lero ili priča o drugom i drugačijem) i Mire Muhoberac (Leroplov) te odebljim i ovećim blokom novinskih i časopisnih isječaka (Lerova godišta sva od krhotina, fragmenata i citata) u kojima o Leru svjedoče važna i nezaobilna imena hrvatske kazališne kritike i teatarske teorijske misli i primisli  - neki su od preporučujućih akcenata ove knjige uspomena, nostalgije, spomenara i vremenopisa. Svjedočanstvo je to o hrvatskom alternativnom teatru a posebice o živoj prisutnosti, značaju i važnosti Lera u kazališnoj zbilji Dubrovnika. Stotine lerovaca ostavile su svoj trag i mogu se, većina od njih, i vidjeti (lijepi, mladi i prpošni) u ovoj krasnoj, lijepoj i skladnoj knjizi umišljenoj do neodoljivosti.

Kako doći do Lerovnice!

studentski.teatar.lero@du.t-com.hr

Napisati ime i prezime i adresu i želju za određenim brojem komada Lerovnice i onda ista pouzećem stiže na vašu adresu. Isto se može i pisano i pismeno zatražiti i potražiti na adresu:

Studentski teatar Lero

Lazareti

Frana Supila bb

20000 Dubrovnik

Cijena Lerovnice je samo 100 kuna bez poštarine!
Kupnjom Lerovnice dajete svoj prilog Leru i omogućujete novu premijeru spomenutog teatra u Dubrovniku.

Lerovci s Radovanom Ivšićem i Annie Le Brun nakon izvedbe predstave "Vane" u Ulici sv. Margarite. (Dubrovačke ljetne igre, 1980.)

ROZOLIN ZUZORIN

Bartolomeo Pescioni  kupio je svojoj voljenoj lijepoj ženi Cvijeti ružičastih ruža kitu. «Ovo je , ženo moja Zuzora, znak moje ljubavi. Cvijeće cvijeću. Lijepa si kao ruže ove u buketu koji sam za tebe kupio jutros od jedne Župke na vrhu ulice Od Buže!» - rekao joj je i poljubio je u usta. «Što se to događa. Još nam nije godišnjica braka. Nije mi ni rođendan. I sasvim je običan dan. Nije imendan. » - odgovori mu Cvijeta nakon što mu je uzvratila poljubac. U obraz. «Naprosto sam te poželio. Ruže su po tebi zamirisale. Župka se znakovito smiješila. Osjetio sam te u svakoj latici. Kao želju. Potrijebu . Želio sam  vidjeti još jednom osmijeh na tvom licu. Pogled zaljubljene. Koji se nudi, za početak, a onda… I , možda bismo se mogli… je li…» - šaputao je Bartolomeo Pescioni  cjelivajući i milujući Cvjetino lice, vrat, uho, nos, golo rame i onda opet čelo, jagodice, obrve…Svo vrijeme  blago je gurajući prema spavaćoj sobi. «Ali, sada je zvonilo,  podne je rebatilo i nikada nismo u to doba dana…Zelenci su nervozni… i objed je zgotovljen! Bit će riba. I salata. Miješana! « - branila se Cvijeta. « I neka mi je muka u želucu!» - još je rekla,  dok je zadnjeg cipola ispekla.  «Ali, ovaj ti  stručak savršeno pristaje, cvijeće, miris tvoj i ruža, i podneva, ribe, salate  i ručka!» - nastavi  je uvjeravati Bartolomeo Pescioni i otvori vrata spavače sobe. Uđe, sjedne na postelju , odgrne posteljinu, namjesti kušine i ponovno pozove ženu - «Cvijeta!». «Evo me, odmah. Dolazim. Samo da odrežem cvjetove ruža.» - iz kuhinje odgovori Cvijeta -  «Dolazim odmah! Bez ruža!». «Ti si moja ruža!» - zavapi iz sobe Bartolomeo Pescioni. «A ruže ćemo ostaviti   za rozolin!» - mazno mu uzvrati Cvijeta . «Rozolin Zuzorin!» - onaj koji najviše volim kada ga ima. «Ima, ima! « - reče Cvijeta, popravi frizuru, pojača rumenilo, blago se napraha i krene lagano prema sobi i Bartolomeu Pescioniju ,  zatvarajući usput prozore, škure, , kredence, burale, srca, ormare   i zaključavajući kućna vrata

LOVOR, VRIJES I PELIN

LOVOR

„Gusta i crna raste  lovorika povrh mramora bijelih sjedalica, što se naokolo poredaše i zagledaše u rub onijemljene bunaršesme....“Ivo Lujo Rafael sjedi zagledan u pučinu.  I sunce, koje kao kolačić, nestaje u daljini.  I topi se u modroj juhi mora. Niže dolje, Stari  Vrtlar „mučaljivo brusi  oštricu kose“.   Sluša  dječak gavotu  sutona  i zvuk što ga  iskreći stvaraju brus i kosa. I gunđanje  Starca Vrtlara među visokom travom. Ostavljen, Ivo Lujo Rafael nije znao gdje  je. Nije znao kamo bi. I zašto bi.  Prošlo je već bilo podosta vremena  i sunce  samo  što nije sasvim utonulo. Pokušao je plakati, ali se bojao poremetiti slijed zvukova. I glasova koji su mu odzvanjali u glavi. I zazvati majku i sestre, nekuda  odlutale.  Staroga Vrtlara se plašio. Nijemo  je  sjedio u svojem bijelom odijelu, uplašen i izgubljen.  Samo mu je kaplja suze  spuznula  niz lice. I ostavila  maču na bijeloj košuljici. Hlad sutona nudio je svoje tajne. „U tome  je hladu lovorika potamnjela šarom paunaste  kadife.“

VRIJES

Slijepa Gospođa Mare iznova je osluškivala dah Grada kroz rastvoreni prozor saloče. „Dva puta  su zamlatili Zelenci zvonom na gradskoj uri - a to znači da su zazvonile  dvije  ure poslije  padne...“ - promrmlja gespađa Mare.   Ivo Lujo Rafael skriven iza zavjese,  promatrao je  staricu. Pokušavao  je odgonetnuti  tajne i moći njenog sljepila.  Kako ta da zna koje su ure, a ne vidi - pitao se. I kako ta da razaznaje mirise cvijeća, a nikada ne  izlazi  iz  saloče – pitao se. Ivo Lujo Rafael mirisao je po miholjicama.  Prepoznala ga  je  po tom vonju koji uznemiruje iako se, kao i obično u to doba dana, skrivao u teškom velutu koltrine.  „Eh!...vidiš,  i  one  su se uputile a ima ih!...“ - gledajući prema njemu šapne  Gospoda Mare. „Počimlju od Gospe,  pa  sve  jedna  po jedna,  idu,  idu, - a kad su umorne,  počinu ispod megje u hladu velikijeh maslina  i tu šapnu polako  od cvijeta do cvijeta  onu riječ,  koju ne valja zaboravit na putu, -  pak ražežu svoj mali feralić ... onako žute,  malešne,  zabodene u crnu zemlju - a mirne,  kako svijeće na oltaru,  činu ti se iz daleka duplijeri na  "Korosante" ... I one znadu gdje idu!..." - izgovori Gospođa Mare,  zatim duboke uzdahne kao da  očekuje nastavak. Do Mihajla - je  li  ?! - ohrabri se Iva Lujo Rafael.  Starica ništa ne  odgovori. Dječak iz  džepa kratkih svijetloplavih hlača,  izvuče  uveli stručak raznog toga jutra ubranog bilja.  Klekne do starice,   „pak joj približi do lica kitu cvijeća“.  A ovo? – upita. Gospođa Mare, „povonjala i podigla glavu,  kao da  slijedi daleki zov - Ovo?...ovo je vrijes, što raste na kamenu!..“ - izgovori i sklopi oči. I usne vječni san. U naslonjaču od staroga  oraha. Procavtio je, jeli? - krikne  Ive Lujo Rafael.   I plačući otrči iz saloče.

I

„Marija-Orsola nije rekla ni riječi! - Prignula je glavu i pošla.“ Vjetar koji je osjetio po dlanovima bio je hladan i nježan. I činilo mu se da , tako stojeći na propuhu, iz daljine čuje kako Zelenci udaraju ure neke i kako koltrine plešu i svojim plesom prizivlju... I kako dolje, pod prozorom, plačnim glasom neka žena izgovara: „Atropos se zvala!“ Stajao je tako nasred saloče osluškujući zvukove. Ispruženih dlanova kao da očekuje da mu netko daruje zahare ili možda bokunić kotonjate ili...I , odnekud, muha „breculja“ doleti na prazan žmul i tiho nastavi kružiti rubom koji mirisaše na jučer ispijeni prošek. I njene usne - spravne na cjelov. I na laku noć... I na dobro jutro... Stajao je i slušao.  Mali bijeli promrzli dlanovi i dalje su bili ispruženi. Kaplja suze potekla je iz oka. Jedna pa zatim druga. I osjetio je mokrinu između noga. I izusti: „Reci joj neka dodje...“ Zatim sjedne na pod sklopivši ručice u krilu. Očekujući što će se dogoditi.

PELIN

„...Bijele  su im halje  do koljena, a vrat,  ruke, noge  - sve  to mlado,   vedro,  nago.  - Grudi su im tek probile ispod nabora bijelijeh,  vunenijeh tunika.  - Snaga  i čistoća je u tim oživijelim likovima antičnijeh igračica Tanagore. I djevojke  su skočile,   planule u jedan smijeh i opet mahom umukle; - pa  se  tad zagrlile,  izljubile  i zatrčale  do prohoda,   da još uhode,  kuda  li će  strašilo da umakne. - Svaka im riječ,  - ritmička i zvučna,  - prati nenadane, a rijetke geste tjelesa harmonijom vječne  mladosti...“ Ivo Luje Rafael stajao  je zatvorenih   očiju.   U ruci  je   stiskao kiticu mladih, tek ubranih grančica  pelina. I crvenio se u licu.