Bilo je to godine 1983. kada je Studentski teatar Lero igrao Bertolta Brechta i to "Pošto željezo?". Gdje sve nismo bili i gdje sve nismo igrali. Pa i u Dubrovniku. Ljeta te godine bile su, a kakve bi drugačije bile, Dubrovačke ljetne igre i bili su, u sklopu Igara, Dubrovački dani mladog teatra. U tom festivalskom kazališnom odušku Lero je participirao prve četiri godine. I tog ljeta, toplog i plahog, Lero je scenografiju Marina Gozzea "raširio" posred Široke ulice. Iza Ribljeg restorana i slastičarne Šikić i sve dolje do iza Garišta i skoro do Ulice Od puča i nekih butiga kojih se ne mogu sjetiti. Kakav ansambl? I kakvi osmijesi? Gledalište i scenografija pregradili su Široku ulicu pa se sa Straduna u Široku i Iza roka moralo drugim ulicama. Okolnim. Svi su s fotografije sada stariji. One koje susrećem pamtim kao onakve. One koje čujem zamišljam kao one koje susrećem. I svi su malo stariji. Ja sam bio mlađi skoro 20 godina. Sitnica za povijest teatra. Nebitno za kronologiju Grada. Nezanimljivo mnogima i mnogima koji nijesu bili. Nijesu gledali. I nijesu dijelili s nama noći. Ta godišta od uzdaha. Zato ova fotografija svima njima. I svima nama. U Lukjernariju! Đe bi drugo.
