U svom kazališnom, a ove godine dospijeva mu slava okrugle 45. godišnjice, neodustajanju Lero je pohodio, ishodio, teatrom ozračio i prozračio brojne prostore u Gradu, dijeleći mimo svoje volje ali s ponosom i inatom povijest svojih slavih začetnika i ishodnika i Pometnika i drugih družina i ne samo Držićeva doba. Od 1968. do ove svekolike 2013. Lero je od ondašnjeg Studentskog kluba u Pilama, do tadašnjeg Doma društvenih organizacija u ulici Ilije Sarake pa do iznenadne selidbe u Lazarete 2008. dozrijevao svoje teatarsko poslanje u brojnim gradskim uredima, kancelarijama, dvoranama za sastanke i razna okupljanja, skladištima, susretištima i inim drugim „prostorima opće namjene“ prikazujući svoje predstave u, slobodno se može dopisati, svim mogućim i nemogućim scenskim dovoljno prikladnim prostorima. Od onog na velikoj i maloj sceni Kazališta Marina Držića, Revelina, Doma sindikata, Saloče od zrcala, knjiga i lustera, ulicama Grada, Sponzi, Širokoj, Bunićevoj i drugdje vani na Igrama i mnogih Lazaretskih lađa do onog intimnoga u mjeri njegove „kaplje duše i svekolike tmice“ u Lazaretima. Pribrojiti treba i brojna gostovanja pa i ona inozemna i nagrade koje su sve to pratile i ostale u nekoj od kutija u nekom od seljenja. Negdje. U cijelo svoje trajanje Lero može upisati paralenu povijest svojih „selidbi i preselidbi“, prisilnih i dragovoljnih „akomodavanja“, pristajanja i neposustajanja. U tom vremeplovu koji traje, iznova se našao u situaciji preispitivanja svoga „mjesta i uloge“ u kulturnoj slici Grada i njenoj teatarskoj preslici. Zbog dočekane obnove Lazareta, nakon četiri jeseni „u istim“, opet „ište pustu hrid“. Da skrije svoje vrijeme.
Seliti Teatar nije isto kao preseljavati neki ured, ormar, kancelariju, sanduk ili kontejner. Za one koji su to prisiljeni odraditi i obaviti to je zahtjevan, bolan i definitivno tužan posao. Kada Teatar mijenja prostor u kojem djeluje, radi, sanja i igra predstave nužno se interaktivno sudaraju emocije, preispituju uspomene, osobni povodi razlozi i prinosi i, napokon, fragmenti memorije koja i nije samo usko teatarska već, možda umišljam, i samog Grada kojemu teatar udahnjuje dušu i čini ga bogatijim za važan duhovni i kreativni trag kojeg nije, iskustvo uči, svjestan. Oni koji o tome odlučuju to shvačaju tek kao redovitu usporednu nužnost od „općeg interesa“ i uzgredan posao, sugrađani kao nešto što se događa tamo i negdje, publika kao proces na koji ne može utjecati a oni koji su suština i sukus tog Teatra kao osobni gubitak. Razočaravajući još jedan korak. Na pragu poraza. Iznuđeni performas koji, na žalost, ostavlja posljedice. Ono što Lera drugačijim čini od sličnih i inih teatara je što je uvijek uspijevao ostati i opstati. Iz svake takve situacije izlazio je i ranjen i obnovljen. Prostor u kojem teatar diše (i uzdiše) nužno utječe na estetiku. Lero je tako uspjevao ostajati i svoj i drugačiji. Nikad ne odustajući. Usprkos svemu i svima. Izvan etablirane prevladavajuće estradizacije kulture, inzistiranja na povezivanju s turističkim ponudama, izvan uslužnih traženja i uvijek u inspirativnom suodnosu sa Gradom koji ga je iznjedrio. Lerove predstave su imale razlog, projekti povode a angažman razložne kreativne izazove. Kroz četiri godišta u svojoj „tamnoj kutiji duše“ u Lazaretima Lero je uspio etablirati svoj prostor u kulturnom zemljovidu gradu. Jasno mu definiranirajući i dužine i širine. Dovoljno na margini i koliko treba u ishodištu. Tog istog grada koji plovi. U zrcalnom svom odrazu koji nije kulisa već nestvarna zbilja o kojoj Lero svjedoči.
Teatar Lero trenutačno je u fazi mirovanja, rekli bi neki, sublimacije, kontemplacije i suspregnute obuzdane usplahirenosti i akumiliranog očaja, očekujući rasplet svog privremenog preseljenja u posljednju Lazaretsku lađu. U novi prostor u kojem će, do novog izmiještanja, pokušati nuditi svoje teatarske uzdahe. I poneki krik. Posljedice svega, jer iskustvo nas uči, bit će nove stranice kazališnih avantura potraje li se. I nikada nije bilo da Lera bilo nije. Pa i sada. Dok se snalazi u novom poglavlju svoga ljetopisa. I kada je nedavno u utihnini i vlazi skladišta odigrao nepoznatu za javnost i publiku premijeru Harmsove „Propale predstave“. Samosažalno se tješeći. Posljedice nas uvijek iznenađuju svojim i tragovima i izazovima. I dijagnozama koje, dovoljno stariji, primamo „k znanju“. Željeli smo i dalje igrati „Elisu Day“ Nicka Cavea, „Ljepirice“ u predstave koje sam složio i Milišićevu „Mjesečinu za Lady Macbeth“ i praizvedbu „Pomrčine“ po rukopisnim i raznim drugim tragovima Anice i Ruđera Boškovića. I nije tek parola ili neskromni priziv već samoodržavajuća poruka i motiv koj Lera čini posebnim i svojim: tamo gdje je Lero je teatar i tamo gdje je teatar je Lero. I Gradu ne smije biti svejedno. Utopija u koju lerove generacije godištima vjeruju. I koju žive sa svojim predstavama i teatrom koji traje i ne odustaje. Umišljajući da su važni. Da trebaju i takvi uvijek potrebiti. Lero je teatar potrebitiji nego ikad. A jednoga dana kada Lazareti budu obnovljeni svi ćemo sudjelovati u svečanom programu novog otvaranja a Lero, poželi li se, sa glazbeno-scenskim pomaknutim recitalom, možda, Vidrinih pisama ili Ruđerovih epigrama ili Harmsovih očuđujućih komada...I onda, već drugu noć nakon, možda će se u nekom prostoru od Lazareta moći gledati Lera. Vidjeti. I osjetiti. Uzdahnuti s predstavom. Jednom od onih. Sanjanih. Onda. Što god to značilo.
