U TAMI UTIHNINA

Noć koju su prolili iz šalice, u kapljama je padala na bijeli stolnjak. I lustrane parkete od hrastovine. Kada se proširila u crnu mrlju i prekrila zidove sobe, nastavila je curiti niz otvoreni prozor. Ulicu jednu, pa zatim drugu. I treću. Tama je bila gusta kao fundač i nije razaznavao udaljenost poznatih mu predmeta. Dijelove namještaja i poluuvelih fikusa. U kantunu. I lustera koji se izgubio negdje u tami. Odjednom, pojavile su se zvijezde. Tisuće tinjajućih lumina. Posvuda. Činilo mu se da bi ih mogao dohvatiti i da bi , ukoliko nastavi ubrzano disati, ugasio nježne plamičke koji su treperili. Gledao je ustrašen i ostavljen ne znajući što  uraditi. I što bi mu se moglo dogoditi . Ukoliko sve potraje. Pomislio je da bi možda bilo najbolje da ustane sa stolice i krene prema mjestu gdje je osjećao da bi trebao biti prozor. Boja se tame. I strah ga je bilo utihnine. Negdje mora biti izlaz - pomislio je. A, opet, ako je ova noć bez izlaza? I ako je izlaz tama? Ili možda plamičci oko njega odašilju njemu neke neznane poruke? I, jesu li to uopće zvijezde? Učinilo mu se u jednom trenutku da mirišu smokve. Ali otkuda i zašto smokve kada im nije vrijeme. A one suhe odavno je pojeo. I šum valova, učinilo mu se, odnekud priziva vjetar. Ali ni vjetra ni mora u blizini, nije bilo. Nije bilo ni ptica. Ni mjeseca u njihovim kljunovima. Pokušavao je prepoznati vrijeme. Ure koje su prolazile dok je osjećao kako mu se čelo hladi i ručice znoje. I kako lebdi zajedno sa stolicom a nogice mu slobodno igraju ne dodirujući pod. I kako je netko negdje razbio zrcalo. Kristalno,  staro, venecijansko. U koje su se zagledale gospođe u svojim crnim dugim haljinama. S crnim moskarima kojima su tjerale muhe. Sa svojih velikih sivih vlasulja. I bijelih naprahanih faca. S očnim dupljama kao rupama. Iz kojih bi, ponekad, umjesto suza, kapnule crne kaplje. U porculanske šalice . Iz kojih su davno ispile svoj čaj. 

(2001.)  
(Fotografija iz predstave "Heloza Heloizi" D.Mojaša, 2008., snimio Ž.Tutnjević)