ELISA DAY U LAZARETIMA

Glazbeno-scenski recital „Elisa Day -  Where The Wild Roses Grow“ Nicka Cavea Lerov je, uz suvremeno kazališno propitivanje dubrovačke dramske i književne baštine koje traje, usporedni repertoarni izbor koji svake godine iznjedri novi i ne samo kazališni susret s pjesnikom koji intrigira svojim stvaralaštvom ali i nekim drugim životnim i umjetničkim osobnostima. U tom slijedu; nakon Samuela Becketta („Divan dan“), Johna Lennona („How?Kako?“) i Milana Milišića („Ljubičasti Stradun“), Lero poseže sa Caveom, pjesnikom, glazbenikom i umjetnikom uglavnom poznatom široj publici po objavljenim pjesma a manje po proznim i drugim literalnimi posezanjima. Lero će na sceni pročitati na svoj način. Kao i obično. I kao uvijek do sada. I ubuduće. U ovakvim slučajevima. Ostaju odavno "Lero slučaj". S posljedicama.  Ovom premijerom Lero se, zbog obnove Lazareta, seli u drugi prostor a gdje će i kada nastaviti s radom i izvedbama svojih predstava dubrovačka kulturna javnost i Lerova vjerna publika na vrijeme će biti obavješteni.  Teatar Lero je 2008. preseljen iz ulice Ilije Sarake u Lazarete gdje je, nakon desetljeća seljenja i gostovaja u vlastitom gradu, uredio svoj komorni teatar u kojem je do sada prikazao desetak praizvedbi predstava koje su taj „mali Lero teatar“ etablirali u i ne samo dubrovačkom kulturnom i kazališnom prostoru. Uz ostalo, Lero je protekle četiri godine u Lazaretima igrao svoje predstave i u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara („Epitaphio“, „Psyche Pelingrada“, „Ljepirice“, „Mjesečina za Lady Macbeth“).

NICK CAVE "TAJNI ŽIVOT LJUBAVNE PJESME" (FRAGMENTI)
"Kako je lijepa spoznaja da sami stvaramo vlastite osobne katastrofe i da nam u tome pripomažu stvaralačke sile unutar nas. Svatko od nas ima potrebu da stvara, a žalost je stvaralački čin. Ljubavna pjesma je tužna pjesma, ona je zvuk žalosti.

Ljubavna pjesma  nije nikada istinski sretna. Prije svega, ona mora obgrliti sav potencijal patnje. One pjesme koje govore o ljubavi a u svojim stihovima nemaju bol ili jecaj nisu ljubavne pjesme, već prije pjesme mržnje zakukuljene u ljubavne pjesme i nije im za vjerovati. Te pjesme poriču našu čovječnost i naše bogomdano pravo da budemo tužni, a radio-valo su zagađeni njima.

Ljubavna pjesma mora odjekivati šaputanjem žalosti i zvečenjem jada. Pisac koji odbija istraživati mračnije regije srca nikad neće biti sposoban uvjerljivo pisati o čudu, magiji i radosti ljubavi, jer kako se dobroti ne može vjerovati ako nije udisala isti zrak kao i zlo.

Ljubavna pjesma mora biti rođena u kraljevstvu iracionalnoga, apsurdnoga, smušenoga, melankoličnoga, opsesivnoga, suludoga, jer ljubavna pjesma je buka ljubavi same, a ljubav je, naravno, oblik ludila.

Ljubavna pjesma nosi mnogo ruha (ukrasa)  i naoko je pisana iz mnogih razloga – da objasni ili da ozlijedi – pisao sam pjesme iz oba razloga – ali, konalno, ljubavna pjesma postoji da jezikom ispuni tišinu između nas i Boga, da smanji razmak između prolaznoga i vječnoga.

U svijetu moderne pop glazbe, svijetu koji se prividno bavi ljubavnim pjesmama, ali u stvari tvori tek nešto više od grumena toplih dječjih bljuvotina boje bebipape zavitlanih kroz radio-valove, istinska žalost nije dobrodošla.

„Doćiću ako ćeš zvati / bit ću tu svaki dan / Čekajući da iskažeš svoju ljubabav / Jer istina je što govore / Bolje đavo kog znaš / Vratit ću te / Opet ću te vratiti...“

Kada Kylie Minogue pjeva ove riječi, nevinost u njenom glasu čini užas ove obeshrabrujuće lirike još slikovitijom. Ideja predstavljena ovom pjesmom, mračna i griješna i tužna – da su svi ljubavni odnosi po svojoj naravi zloporabni i da prihvačaju i ohrabruju tu zloporabu, bila ona fizička ili psihološka, pokazuje kako čak i najbezazlenije ljubavne pjesme imaju potencijal da prikriju strašne ljudske istine. 

Legija je razlog zbog kojih sam bio primoran sjesti i napisati ljubavne pjesme. Neki od njih postaji mi jasniji kada sjednem sa svojim prijateljem i priznamo jedan drugome da obojica patimo od psihološkog poremećaja što ga medicinska profesija naziva erotografomanija. Erotografomanija je opsesivna težnja pisanja  ljubavnih pjesama.

Moj prijatelj povjerio mi je da je tijekom posljednjih pet godina svojoj ženi napisao i poslao više od sedam tisuća ljubavnih pjesama. Moj prijatelj je izgledao iscrpljen, a njegov sram je bio gotovo opipljiv. Ja patim od iste bolesti, ali na sreću još nisam dosegao tako uznapredovali stadij kao moj jadni prijatelj.

Neke pjesme su vraške i mudro je ne izgubiti razum dok se bavite njima. Prilično često uviđem kako se čini da pjesme koje sam napisao znaju više o tome što se događa u mom životu nego što ja znam. Imao sam stranice i stranice četvrte strofe jedne pjesme ispisane dok je odnos još brodio. Jedna je takva strofa glasila: „Kamelija, magnolija / Prelijep im je cvat / A zvono Svete Marije / Javlja točan sat. „

Lijepe riječi, nevine riječi, nesvjesne da bi se jednog dana cijeloj stvari moglo izmaknuti tlo pod nogama. Ljubavne pjesme  koje se povezuju s osobnim iskustvima, koje su poetizacija stvarnih događaja, u sebi imaju osobenu ljepotu.  Ostaju žive na isti način kao i sjećanja i, živeći, odrastaju. 

Ja sam sretan što sam tužan. Kao talog preostao od ovog traganja, same pjesme, moje tmično leglo tužnooke djece, okupljaju se i, na svoj način, štite me, tješe i održavaju me živim. One su pratitelji duše koji je vode u izgnanstvo, koji čuvaju neodoljivu žudnju za onime što nije od ovog svijeta.Imaginacija teži za zamjenikom, a kroz pisanje ljubavnih pjesama sjedi se i večera s gubitkom i čežnjom, ludilom i melanmkolijom, ekstazom, magijom, radošću i ljubavi s jednakim mjerama štovanja i zahvalnosti.

Spiritualna potraga ima mnogo lica – religija, umjetnost, droge, rad, novac, seks – ali traganje rijetko kada služi Bogu tako izravno, a nagrade su rijetke kada tako velike."(Nick Cave)

(Fotografije iz Lerove predstave "Elisa Day", 2012., snimio Ž.Tutnjević)