Kada je završila jutarnja misa i utihnuo zvuk orgulja ustala je sa male drvene klupice i pratila pogledom mladog orguljaša kako žurno, držeći pod pazuhom njeko libro , pruža ruku postarijoj sijedoj gospođi pored vrata. Zatim, naklonivši joj se, žurno izlazi vani. Posljednja je izašla . Ulica je bila pusta. Nigdje čeljadi , tek poneka mačka i kučak lutalica. I golub koji bi preletio s jednog na drugi prozor. Zatvoreni. S navučenim tamnim koltrinama. Nošena vjetrom, južnim nekim punim soli i mirisa joda, hodila je uzaskale do Zidina, zatim nizaskale do poljane , pa opet ulicama uskim koje vode do samostana. I vračala se do poljane među golubove. Prid Dvorom otirala suze. I opet dugo hodala, trčala i, nakon što bi klonula od umora, istim bi se putem vraćala ne primječujući lelujave rijetke i slučajne sjene prolaznika. Nije znala kako se zvala. Kako se zove. S kim je i čija je. Odazivala se kada bi je zazvali bilo kojim ženskim imenom. Izgubljena i odlutala daleko od palače sa velikim kamenim grbom njene obitelji. I kada se, pred zoru, našla u đardinu kroz koji se ulazilo u kamenu palaču vazda otvorenih vrata, bez kračuna i kucala , mahnito je brala dozrele limune i redala po travi uzaludno pokušavajući složiti njegovom ime. Zaboravila je davno koji hodnici vode do saloče, koji do spavače sobe a koji do šufita. Otkuda limuni i rascvjetale magnolije u đardinu i zašto palmored ne vodi do mora. Kada je birala haljine koje će obući, nije znala jesu li one njene ili one neke druge. S kojom bi ga viđala. Poslije mise nedjeljom ili jednom pod Minčetom. Otkuda vjenčanica u ormaru. I klobuci crni od damaška s perjem i sa staklenim bobama grožđa kako su dospjeli u donje ladice burala. Jesu li njeni ili možda nekih davno umrlih gospođa, u zrenju zaustavljenih djevojčica ili sinjorina koje su balale, pjevale i šetale istim prostorima velikog obiteljskog zdanja. Slike u drvenim debelim okvirima po zidovima saloče ništa joj nisu govorile. Bili su to tek neki njoj nepoznati ljudi , ozbiljnih lica i urednih frizura. Naprahani i ondulirani. S nekim , njoj neznanim, vedutama nekog grada kamenog i tihog kojemu nije znala ime. Otkuda taj neprestani opijajući zvuk orgulja u njenoj glavi. I tko je gospar u crnom odijelu s bagulinom i kučkom naslonjen na arlu s rasvjetalom bogišom. S nekim čudnim zgasnutim sjajem u očima . I pogledom izgubljenim kao njen kada bi se, slučajno, pogledala u zrcalu na zidu punom lišaja od tufine i otpale klačinare. S visećom keramičkom zdjelom u kojoj su bili davno uveli šipci, limuni, dunje i naranče. Iznad koje su letjele srebne mušice. Zujeći i plašeći je.
(Fragment šire proze Nesan Marina Marinova)
Fotografija: Prizor iz predstave D.Mojaša "Heloza Heloizi" Kazališta Marina Držića, snimio:Željko Tutnjević)
