MILAN MILIŠIĆ "MJESEČINA ZA LADY MACBETH"

/Studentski teatar Lero , Milan Milišić "Mjesečina za Lady Macbeth", režija Davor Mojaš, praizvedba 28.7. 2012. u sklopu dramskog programa 63. dubrovačkih ljetnih igara. U 21 sat i 30 minita u Lero teatru u Lazaretima. /

Milan Milišić

Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule.Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno.

U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu.Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost.Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije.

Dubrovnik je divan grad. Afirmira se ahitektonski sklad, ljepota pejzaža i pitkost jezika, sloboda republike i hrabrost pomoraca, kulturnog življenja i sveukupnost umjetničkih postignuća. Dubrovnik je divan zato što je jedinstven.

Dubrovnik je ružan grad. Ružan zato što negira suvremenost života tj. nadređuje joj ostatke svoje suverenosti.Tašt na svoj Stradun  i svoj akcent, na svoj zemljopisni položaj i svoju povijest, na svoju jedinstvenost i klimu...Tašt ništa manje na svoje velike sinove i kćeri koji su ga, ne mogući u njemu više izdržati – napustili!

Nova priroda Dubrovnika je robna priroda, a njegova suština je promenadna. Potreba da se prođe kroz Dubrovnik na istoj je ravni s potrebom čovjeka da svakoga dana prođe kroz određeni broj kafana. On se mora pojaviti na određenim mjestima u određenim intervalima. Netko nevidljiv proziva ga.

Dubrovnik je, na razini svijesti, uzastopno prolaženje istim predjelom. To je predio u kojemu sve stoji pripremljeno za nas – naizgled nepromjenljivo. Kao da ni za koju drugu situaciju Peter Brook nije napisao rečenicu:“U ovo ponavljanje valja položiti sjeme raspadanja.“ 

Na tom jedinom pravom umjetničkom zadatku u vezi s Dubrovnikom, umjetnici, uopćimo, godinama, i samozadovoljno, omanjuju. Ne postoji snaga duha koja bi Dubrovnik izvela iz te njegove nove, robne prirode – dapače: sve što se događa gura ga sve dublje u nju.

Dubrovnik je osuđen da bude fabrika koja samu sebe proizvodi da bi kroz tržišne zakonitosti omogućila svoju bešćutnu reprodukciju.

Poškropljen kapljicama vrška vala, zabljesnut blicem sunčleva zalaska, podignut proljetnim mirisima, Dubrovnik je zatvoren u svoju prometnu vrijednost kao vera u zlatarsku škatulicu.

Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savršenstvo svog obrisa, čini ga punim predrasuda. Dubrovnik je neizdržjiv i divan. Neizdržljivo divan.

Odluka da obnavljaju grad poslije potresa najveća je greška koju su Dubrovčani načinili. Potres je bio tragičan kraj jednog sjajnog Dubrovnika; poslije potresa počinje sjajan kraj jednog tragičnog Dubrovnika.

O tome nam svjedoče detaljni opisi onoga što se nakon potresa događalo. S velikom triješnjom stvarni Dubrovnik je nestao zauvijek. S krinkom njegova imena i jezika, njegova zemljopisa i njegovih naranača, s krinkom neporušenih fasada u svijetu se pojavio jedan drugi grad.

Onog trenutka kad je Marojica Kaboga počeo obnavljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila nostalgija za onim što je bilo prije velike triješnje. I od tada do danas Dubrovnik vapi za onim što je bilo, očajava što to nikad više neće biti i kroz tu prizmu odbija priznati da je ono što jeste, a ne ono što je bilo.

U svojoj biti, u suštini svog trajanja, dubrovnik nije ništa drugo do neprestana negacija. Lijepo kameno NE po kojemu se izlijeva lava šiloka.

Mi stojimo na ruševinama onog zemljotresa. Dubrovnik je tragičan. Odatle proizlazi i njegovo katarzično djelovanje za one koji ga posjećuju. Za njih je to kao posjet predstavi.Mi pak za njih igramo u tragediji Dubrovnika. Žiteljima preostaje da budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide sa tim pozivom. A ljudski duh se divi načinu na koji je to pojednostavljeno i kaže: „Dubrovnik je divan.“ 

Milan Milišić (Dubrovnik, 6.7.1941.- Dubrovnik, 5.10.1991.) pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, putopisac i prevoditelj. Srednju školu završio je u rodnom gradu, a na Filološkom fakultetu u Beogradu diplomirao je svjetsku književnost (1967.). Poslije studija neko je vrijeme živio u Beogradu, surađujući  s Književnom radionicom 9, objavljujući u periodici i priređujući emisije za radio, a zatim se na nekoliko godina preselio u Englesku, gdje je radio različite (pa i fizičke) poslove. U Dubrovniku je ponovno od početka 70-ih god, kada uređuje časopis mladih Laus. Zbog objavljivanja novele Život za slobodu (1981.) gubi zaposlenje i putovnicu na duže vrijeme, a kada se potkraj 80-ih godina aktivirao kao dramaturg Kazališta Marina Držića, još jednom doživljuje represiju zbog svojih liberalnih stavova. Premda je imao stipendiju za boravak u SAD-u, s izbijanjem Domovinskog rata vratio se u zavičaj, gdje je poginuo u svojem stanu za srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik. Milišić je ponajprije rapsod rodnog grada i sredozemnoga ambijenta, ali ne toliko kao ponosan nasljednik velike civilizacijske tradicije, koliko kao pažljiv promatrač često depresivne svakidašnjice. I za njega je Dubrovnik grad par excellence, ali ujedno i mjesto u kojem umjesto ljepote i sklada možemo doživjeti mračne zakutke i ruševne uspomene...(Hrvatska književna enciklopedija, knjiga 3., str.95.)