U gornjoj ladici burala , pohranjen i naftalinom osiguran od moljaca, ležao je rasprostrt plan grada.Nevelik komad papira s iscrtanim krvotokom ulica i s malim bjelinama koje su predstavljale gradske poljane. Tankom nesigurnom crvenom linijom bio je iscrtan trag nečijeg hoda, zabilježena ophodnja južnom stranom grada. Onim predjelima koji su se naslanjali na stijene obrasle drijenkom i kaparama i od kojih su zazirali ostali stanovnici grada. Zbog najrazličitijih, ponekad fantastičnih, priča o događajima koji su se, redovito noću, zbivali u malim kamenim kućicama , okolnim ulicama i neurednim dvorištima u kojima je bio posađen kupus, salata i grah slanić, isključivo za kućnu upotrebu. I s čitavom mrežom rastegnutih konopa i žica na kojima se sušila roba i posteljina . Kao bijele zastave koje bi jutrom rano prostirale , još mamurne i snene, gospođe kao znak i dokaz da se još živi. I da je u kući još čeljadi. Kada je Felicija vlažnom krpom otirala prašinu sa namještaja, strogo je pazila da ne otvori ladicu i da se tako ne obazna njena radnja. Ako bi, pak, skidala čestice prašine s mesingane kvake na ladici, pazila je da je uredno zatvori. Tek bi , ponekad, kada je bila apsolutno sigurna da je nitko neće iznenaditi u jutarnjem spremanju, kratko pogledom prošetala po papiru o kojem je znala tek toliko da je strogo čuvana tajna njegova vlasnika, sluteći tek povode toj tajnovitosti, strahu da se ne otkrije i, mislila je, bolesnoj želji koja nije imala stvarne povode. Kao i obično , isprobavala je svoj sopran pjevajući neke stare poznate talijanske refrene, zabavljena prelistavanjem starih žurnala i figurina koji su mirisali na tufinu i plijesan, ostavljani godištima u kantunu saloče gdje je midečina na zidu iscrtala čudan zemljovid . Koji bi se, ovisno o trajnosti kišnih dana, pomjerao prema plafonu nudeći uvijek nove mogućnosti prepoznavanja nekih zemalja s kojima je povezivala njegova odsustva. I rijetka pisma koja joj je pisao , izvješćujući je tek o nastavku putovanja i očekivanom povratku. Interesirajući se, redovito, za neke ljude iz Grada koje nije poznavala. I kojima je tek načula intrigantne pojedinosti koje nije uspjevala povezati sa kapetanom Bobalijem. Kao ni tražene detalje o eventualnim susretima s gospođom Anelom, rođenom Ranjina , koja je starost dočekala ostavljena u palači svojih slavnih predaka. Kapetan Andrija Bobali već desetak godina nije dolazio u rodni grad. Prekrcavao se iz broda na brod, ne birajući brodarske kompanije, samo kako bi produživao svoju životnu plovidbu. Svejedno mu je bilo u koje će luke pristajati i kamo će ga vlasnici kompanija upućivati.Znali bi ga pronaći u zoru kako , uz nekoliko ispijenih boca vina, izgubljena pogleda zuri u zid kavane. I kako priziva novo piće izgovarajući neko nerazgovjetno žensko ime. Nazdravljajući mu. I kako , iscrpljen, plače i iznemoglo spušta glavu među ruke ostajući tako dok ga ne izbace na ulicu. Po kojoj bi izgubljeno teturao , nesvjestan svega što se oko njega događa. Generacije pomoraca s kojima je navegavao na brodovima domaće zastave, već su odavno ostavile more. Oni vitalniji sastajali su se redovito u Klubu pomoraca igrajući briškulu i tresetu, izmjenjujući po tko zna koji put zajednička iskustva. U tim pričama punim dima i ispijenih bevandi sve je rijeđe bilo kapetana Andrije Bobalija.
Kada je Anela Ranjina imala sedamnaest godina, po starom običaju i u dosluhu s tradicijom ugledne joj obitelji, uputili su je na obližnji otok gdje je s drugim djevojkama iz Grada cijelu godinu učila sve ono što mlada djevojka, zrela za udaju, mora znati. Kako se ponašati u muškom društvu, kako ophoditi sa pozvanima na koncerte u velikoj saloči palače Ranjina, kako se odjenuti u različitim prigodama i kako sklapati verse i svirati glasovir....i kako ne pokazati ono što osjeća i ćuti u duši kako ne bi bila prezrena, odbačena i ostavljena. Izvan etabliranog društva starog Ranjine, potomka familije koja je davala knezove i ugledne i štovane poklisare u doba Republike. U internatu je upoznala Feliciju, djevojku svoje dobi, kojoj su rano umrli roditelji i o kojoj je skrbio umirovljeni profesor Bobali. Prije nego što će izdahnuti, priopćio je svoju želju gradskim uglednicima koji su se bili okupili oko njegova uzglavlja. Poštujući njegovu posljednju volju, iz njegove bogate ostavštine, financirano je Felicijino doškolovanje u internatu na otoku koji je vodila stroga gospođa Cavalli. Ta po svemu posebna i izdvojena privatna škola bila je na dobrom glasu i godinama ostajala prestižnim ciljem u procesu odgoja svih imućnijih obitelji grada. Koje su imale kćeri dozrele za udaju. U internatu su djevojke spavale u istoj sobi s tri velika prozora koja su gledala na more. U koju se ulazilo iz dugog hodnika po kojem su cijeloga dana odzvanjali sveprisutni koraci gospođe Cavalli. Mlade udovice koja je sav imetak nakon muževljeve smrti, uložila u posebnu školu za djevojke nazvanu “ Gospođa Cavalli i sestre”, već u nazivu upučujući na temeljne nakane strog odgoja djevojaka iz uglednih gradskih familija. Visoki iznos školarine služio je tek da bi se reducirala potražnja. Gospođa Cavalli, kada joj je umro muž, zavjetovala se da će njegov imetak uložiti u dobrotvorne svrhe. Odustajući ubrzo od te nakane, i odlučila je osnovati školu u starom ljetnikovcu obotelji Cavalli na otoku. Tako je, mislila je, ispunila svoj zavjet, želju pokojnika ali i pomorila neke svoje zatajene interese. I uposlila korisno godine koje su joj preostale. U radu su joj pomagale časne sestre iz obližnjeg samostana i još neke mlade udovice. Anelu i Feliciju zbližio je životni usud. Godine odrastanja bez roditelja, iskustvo kćeri jedinica uskraćenih roditeljskih ljubavi i, u isto vrijeme, životno razdoblje prepoznavanja vlastitih ćulnih silnica koje su bogatila djevojačka srca. I dotadašnje obrazovanje, ljubav prema poeziji, strast za versima, zajedničko oduševljenje zalascima sunca i ranim šetnjama zorom među tamarisima , lovorikama i agavama na južnoj strani otoka s koje se nazirao Grad. Kada bi im gospođa Cavalli dala slobodno poslijepodne. Bili su to rijetki trenuci potpune slobode. Nova prilika za zajedničke snove. Njihovi kreveti bili su jedan do drugog i često bi noćima, u razdobljima nesna, tiho, jedna drugoj, šaputale svoje priče. Prepričavale odsanjano i maštale o mladom kapetanu kojeg su odvojeno upoznale i kojem su se divile. Zamišljajući se u njegovu zagrljaju dok se sluti suton i lastavice iznad grada u daljini pletu nebske vinjete.
Anela je mladog Bobalija upoznala na jednom domjenku u saloči obiteljskog ljetnikovca, kada je među brojnim uzvanicima i kućnim prijateljima primjetila mladića u bijeloj mornarskoj uniformi kako je svojim prodornim crnim očima promatra i poziva. Nije mogla odoljeti, i preostale sate dana provela je s njim na balkonu u dugom razgovoru i šutnjama koje bi uslijedile krijući namjere. Mladenečke želje i strast . Kada ju je, na rastanku, uhvatio za ruku i nježno poljubio , činilo joj se da se saloča ljulja a palme u đardinu plešu. Mislila je da će se balkon i sve oko nje srušiti. U glavi joj je zvonilo i lelujali su se portreti u starinskim zlatnim okvirima pod zidovima saloče. Nitko nije primjetio njihovu kratku ljubavnu epizodu . Ni njeni najbliži nisu prepoznali povode crvenilu na njenim obrazima. I pogledu koji je otkrivao prve procavćele cvjetove djevojačke ljubavi. Sutradan je Andrija otplovio prvim jutarnjim brodom iz Gradske luke . Navodno su mu, poslije je saznala, obaznavši nekako za njihovu romansu, zabranili da je ponovno posjeti. Ukazavši mu na nemogućnost ostvarenja dublje i trajnije veze. Ponosan, kakav je bio, i inatljiv, kakvim su ga poznavali, bez razmišljanja i novih pokušaja, ubrzao je ono što je jednako volio - odlazak na more. Nije znala da će to biti prvi i posljednji njihov susret. Ali tada dano obečanje da će se voljeti dok ih smrt ne rastavi, u dosluhu s njenim odgojem i uvjerenjima, bilo je dovoljno da ostane vjerna svojoj jedinoj propupaloj i nagovještenoj ljubavi.
Felicija je mladog kapetana upoznala u sasvim drugim okolnostima. Jedne noći, dok je prostirala rublje i opranu modru posteljinu starog prof. Bobalija, u sobu je iznenada ušao Andrija. Zadivljeno je gledao njene bijele ruke kako vješto prostoru rublje, njen vitki struk, ramena i bokove dok se saginje i iz kadina uzima vlažnu posteljinu. Kada ga je primjetila već joj je bio sasvim blizu. Mirisao je po after shaweu , nekoj čudnoj kombinaciji vonja od mente i ružmarina. Poznavala je taj miris i po njemu je detektirala njegovo prisustvo u kući. Stajali su tako neko vrijeme a onda jedno drugom pali u zagrljaj. Kao da je odjedno, iz njih buknuo plamen zatomljene strasti, želje i potrebe. Ljubeći se strasno, oslobođeni odjeće, predani jedno drugome, nisu primjetili prve zrake zore koja ih je svježinom zatekle gole na velikoj postelji. Sutradan je svoj doživljaj od prethodne noći ispričala Aneli kada su se našli pred crkvom. Nije shvaćala povode blijedilu njena lica. Suzu koju je primjetila kada je spuznila iz Anelina plavog oka, tumačila je njenom predanošću. Suosjećaju s njenim emocijama. Kada je završila misa, Anela je požurila kući . Felicija je ostala još neko vrijeme u tišini među praznim klupama, zahvaljujući anđelima na oltaru koji su, umišljala je, imali razumijevanja za njenu avanturu. Više nikada nije susrela mladoga mornara. Stari gospar Bobali odživio je još nekoliko godišta. Očekujući uzaludno pisma svoga sina. Kada je umro, među rijetkim obiteljskim prijateljima koji su pohodili njegovu samrtničku postelju, nije bilo Anele. Felicija je , ostavši sama, uredno primala i ispračala goste. Služeći im kolačiće fave di morti koje je , onog dana kada je stari Bobali zapao u komu, donijela gospođa Cavalli.
Pisma su počela pristizati godištima kasnije. Najprije čestitke za blagdane a potom s tek nekoliko rečenica čiji je smisao Felicija teško odgonetala. Postepeno joj je postajala sve jasnija skrivena poruka i nakana njena autora. Interesirajući se za neke naoko njemu važne ljude i raspitujući se za značajnije događaje, nastojao je u njenim redovitim odgovorima dešifrirati zapravo njen vremenopis. One svakodnevnosti stranica kalendara koje je zamišljao dok se prisječao svoje mladosti, nepromišljenih postupaka i grijeha u koji je , slijedeći impulse svoga srca, zapao. Ne oprostivši ih sebi nikada. I sve ono što je izgubio ostavljajući grad i svoje ljubavi. Kada je pristiglo njegovo pismo u kojem je obavještava da se ne kani ponovno vratiti i da sama vodi brigu o kući i svemu onome što mu je otac ostavio, prestala je pisati pisma. Sva njegova pohranila je u dno ladice burala , među ostale predmete i uspomene koje su je na njega podsjećale. Starila je gordo, ponosna na svoju dosljednost i tek bi se povremeno , u ispovjedima, prisjećala mladog kapetana neopraštajući sebi svoju brzopletost , mladenačku mahnitost i nepoštovanje prema svome dobrotvoru, davno pokojnom prof. Bobaliju.
Anela je, kazivale su neke gospođe iz susjedstva , po povratku s Lokruma otišla među dumne u mali samostan izgrađen u neposrednoj blizini grada. Zajedno s njima, redovito bi sa samostanskih prozora pozdravljala prolazeće brodove. Mašući bijelim linculima u ritmu tužnog odpozdrava zvona po kojem su ostali stanovnici grada znali da ih s južne morske strane gradskih zidina mimoilazi brod. Navodno je, svjedočile su o tome neke starice, u crkvi Gospe od milosrđa zavjetovala malo ulje na platnu sa sv. Nikolom kojeg je sama naslikala. Neznanom nekom pomorcu, kako su njene riječi, prenosile neke dumne koje su skrbile o tom samostanu. Naslikala je ljubičasti brod u zagrljaju mora dok jaki nalet vjetra podiže valove do samih jarbola a ,tamnim oblacima ispunjeno , nebo prijeti njegovoj mirnoj plovidbi . Naslikala je i odsjaj sunca skrivenog iza tamnih krpa oblaka. U donjem lijevom uglu lebdećeg komada mumbaka naslikala je sveca koji je neobično podsjećao likom na sv. Vlaha u čiju je crkvu prvo ušla nakon što su je barkom dovezili u staru gradsku luku. Na zidu stražnje prostorije crkve ,dugo neprovjetrene, visila je njena zavjetna slika mirišući po naftalinu u kojem je bila godinama čuvana zajedno s njenim haljinama i posteljinom koju je sa sobom donijela. Kada ju je shrvala teška neizlječiva bolest, Anela je zatražila od glavne časne sestre da je vrate u obiteljsku palaču Ranjina. Davno opustjelu i oronulu. U velikoj sobi s nekoliko preostalih portreta svojih predaka, živjela je još nekoliko mjeseci. Nepokretna i izgubljena u velikom krevetu sa stalno tinjajućim luminom na komončinu. Dumne su je redovito posjećivale donoseći joj tople čajeve i svježi beškot koje su same spravljale. Mirišući po metvici koju su u đardinu sadile i brale te potom sušile za jutarnje čajeve tijekom zime. Anelu su jednog jutra našle kako leži mrtva pored kreveta. Sa stusnutim kralježom u lijevoj ruci i praznom šalicom u desnoj. Kroz otvorene prozore ulčijetale su i izlijetale lastavice.
Dugo je Felicija razmišljala o tajni koju je skrivao na zgužvanom papiru iscrtan plan grada pohranjenom u buralu. Ostajući dijelom uspomena i drugih obiteljskih dragocjenosti Bobalijevih. Nekoliko je puta slijedila iscrtrani put, obilazeći gradom ona mjesta zabilježena na crtežu. Uzalud. Nikako nije uspjela dovesti u vezu poruke sačuvanog zemljovida.Od slavnog roda Bobalijevih više nitko nije preostao. Samo prazna kuća i ona, čudanim nitima povezana za obiteljsku tradiciju , posljednje potomke i povijesno zdanjem u kojem živi okružena poznatim joj i dragim predmetima ali i jednako stranim , podsječajućim i na njen usud ostavljenice. Kada je jednom, čisteći prašinu sa knjiga uredno poredanih na najgornjoj polici u obiteljskoj knjižnici Bobalijevih pronašla inkulicu sa anđelima koji igraju kolo na bijelom paperjastom oblaku i , na poleđeni, napisano crvenom tintom Tvoja E. , nije obračala pozornost na taj svoj slučajni pronalazak. Međutim, sve češće je mislila na iznenadno otkriće ne usuđujući se ponovno uzeti u ruke svetu sličicu. Dva bucmasta nasmijana anđela , međutim, sve češće je osječala u sobi. Posebica kada bi u suton klonula umorna od dana i nespremna na još jednu noć koja joj, kao i sve one prethodne, nije nudila san. Trenutke opuštanja i odmora i toliko potrebnog zaborava. Postajali su sve prisutniji, unoseći novi nemir u njenu ranjenu dušu. Kada bi zatvorila oči oni bi se pojavili pred njom u svoj svojoj nagosti, razigrani i zabavljeni samo njima znanim igrama. U početku se opirala svakoj takvoj prilici, međutim , sve umornija i onemoćalija, ali i zainteresiranija tom pojavom, dopuštala im je sve dulju prisutnost u sobi. Ne pokušavajući otvoriti oči, dozvoljavala im je da , onako oznojni, ispune cijeli prostor sobe zabavljeni prepoznavanjem pojedinih predmeta. Ulazili bi u teške zlatne okvire među mrtvu prirodu, portrete Bobalijevih strogih predaka, zatim se ponovno vraćali obućeni u njihove odore, skidali ih i razbacivali po podu, ulazili u ormare i oblačili pomorske uniforme plivajući zrakom kao ptice. Pokušavala ih je dodirnuti, ali njene ruke samo su još više zeble u hladnoći sobe. Kao i njeno promrzlo lice s davno sasušenim suzama. Pronašli su je kako je leži na mramornom podu sobe zatvorenih očiju pored otvorenog prozora. Vjetar je odnekud donio borove iglice i njima ispunio nabore njene crne haljine. Nitko nije primjetio odbačenu svetu sličicu s dva tužna anđela u uglu sobe. Kada su iz njene stisnute šake uspjeli otrnuti zgužvani komadić papira s čudnim crtežom tlocrta jednog dijela grada, nisu uspjeli odgonetnuti njegovu svrhu i moguću poruku pokojnice. Zajedno s ostalim dokumentima, pisanim tragovima, knjigama i drugim stvarima zatečenim u kući , pohranili su ga u gradskom arhivu. Po želji starog Bobalija , Feliciju su sahranili u obiteljsku grobnicu Bobalijevih na gradskom groblju s velikim kamenim križom kojeg pridržavaju anđeo i mornar. I buketom ruža od crnog mramora u podnožju.
