Bilo je to ono doba godine kada je očekivala pismo s definitivnim odgovorom na pitanje: kada će kapetan Lujo arivati doma ? Hoće li s njom biti za Badnjak ili možda čak za Svetog Nikolu ? Ovisno o sadržaju pisma, gospođa Gizela planirala je prosinac. Bakalar, brašno, cukar, čokoladni prah, suhe smokve, kvas, grožđice za prikle, orahe, domaća jaja iz Primorja za rozatu i sve ono što je bilo dio njihovih Božića. Pozivi susjedima na kupicu rozolina, prijateljima na kotonjatu, očekivanje kolendara i darovi kojima će ih iznenaditi, odlazak na polnoćku u neku od crkava u Gradu ili možda na Danče, božićni ručak, miris hrostula i prikala. Dar pažnje za kapatena i njegov dar koji će je, kao i vazda, iznenaditi.
Bilo je to ono doba godine kada nepoznata neka bolest napada stabla limuna u rubnim djelovima đardina. Kada se lišće stišće i postaje kvrgavo. Ostajući ipak na stablu zajedno s tek sazrelim plodovima. Dovoljno žutim za branje u očekivanom uroda takve sorte limuna mjesečara. Zbog njihove ljepote i kompozicije đardina gospođa Gizela nikada nije njihova stabla omatala u sturu ili stare jutene vreće kako bi im se očuvala krošnja. Ostavljala ih je kiši i vjetru. Nesmiljenim naletima juga i slanim morskim kapljama koje je vjetar donosio s Lokruma. I hladnim burama koje bi uslijedila nakon kratkih razdoblja maestrala. I redovito u kasno poslijepodne brala limun. Jedan po jedan. Svakoga dana. Jedan po jedan...Za vruću limunadu pred spavanje.
Bilo je to ono doba godine kada su se sutoni spajali s poslijepodnevima. I kada bi svjetlo u sobi trebalo paliti znatno ranije. A odlasci na spavanje poklapali s večernjim programom radija i emisijom Prohujalo s vihorom na lokalnom radiju. U kojoj se emitirala glazba njene mladosti. Valceri . Tanga. I operne arije. Ponekad.
Bilo je to ono doba godine kada su noći postajale duže. Buđenja ranija. A oglašavanje zelenaca za gradskog zvonika muklije i tiše. Kada su ure sporije curile. I kada bi, oko deset ura gospođa Gizela, nakon što bi odslušala noćne vijesti, redovito posegnula za podebljim rukopisom koji je, među buketićima sasušenog cvijeća u malim porculanskim vazama, ležao na buralu pored starog lukjernara koji odavno nije koristila.
(Ivo Vojnović "Amor e psihe" - Fiaba in 3 atti di... pisalo je na koricama. Na prvoj strani iza gornjeg naslova su "Personaggi", koji sada ima 16 (nema barona Oberthal) s nešto modificiranim imenima... Prvih 11 listova pisano je ljubičastim crnilom samo s jedne strane, a onda se nastavlja pisanje olovkom opet samo na recto listova. Na taj način ispisan je prvi čin i dio drugog. Nakon ispunjenja sveska nastavljeno je pisanje s obratne strane praznih poleđina listova i ispisani su tako cijeli drugi čin i osam scena III čina (Posljednje su riječi ispisane: "Oh! Lady Olga!...Fate presto! Io tremo!". Ima više ispravaka, osobito u tekstu pisanom olovkom. Tako je, na primjer, ispravljeno vrijeme zbivanja komedije. Prvotno je stajalo: "Nell anno 1880", ali je to precrtano i nadodano; "All' epoca delle crinoline". Tekst pisan crnilom potječe od Vojnovićeve ruke, dok ostalo izgleda da je pisala ista ruka kao i prvu verziju komada.)
"Amor e psihe!" - ponavljala je gospođa Gizela prisjećajući se svojih gimnazijskih dana i predstave školske kazališne družine na talijanskom jeziku u kojem je igrala jednu od glavnih ženskih uloga. Lik Olge koja uzaludno iščekuje svoju prvu i veliku ljubav . Pomorca koji je, upoznavši u noćnom baru neke luke na dalekom Istoku mladu crnooku ljepoticu, ostao u tom gradu ne javivši se posadi. Svojima i djevojci s kojom se, pred samu plovidbu, vjerio. I koji je , u drugom prizoru trećeg čina svojoj ljubavnici , uz ostalo, šapnuo: "Oh! Lady Olga!...Fate presto! Io tremo!" Zatim je, shvativši da je pogriješio njeno ime, dugo plakao u njenom krilu. Očajnički tražeći oprost. I novu turu pića kojom će pokušati zaboraviti.... Predstavu su dugo pripremali sa svojim profesorom povijesti, dugogodišnjim kazališnim amaterom i strasnim ljubiteljem teatra. Posebno ponosnim na uprizorenja nikada odigranih rukopisa koje je pronalazio u Gradskoj knjižnici. Nakon nastave ostajali su do kasno u noć predano uvježbavati svaki detalj predstave. Znajući da će ih po običaju , na jednoj od izvedbi, nakon profesora , ravnateljice i roditelja, doći gledati mladi pomorci iz Nautike. Same su osmislile kostime ,šile veste i izradile slamnate klobučiće. Prekrajale haljine i detaljima obogaćivale krinoline svojih majki šivane za specijalne maškarate. "All' epoca delle crinoline!" - kako se znala šaliti sa svojim prijateljicama. Pred nastup. Prisjećajući se slatke nervoze, neurasteničnog ponašanja starog profesora i titraja u glasu dok je izgovarala molitve u prologu predstave. Klečeći na improviranoj pozornici u uglu školske dvorane. I njega u publici, tijekom izvedbe uz dan škole, među ostalim nautikašima koji su, iz sasvim nekazališnih razloga, došli gledati predstavu. U kojoj su glumile gimnazijalke koje su željeli. I pamtili njihove užarene i usplahirene poglede tijekom šetnji Stradunom. Sjećala se i susreta s njim nakon predstave u školskom hodniku i nekoliko izgovorenih rečenica o jakom jugu koji je barke u luci polupao. I o tome da predstava nije loša ali da je ona bila najbolja. I njegovih očiju koje su je odmjerile onim čudnim i znakovitim muškim pogledom od kojeg se zarumenila. Pružila mu je ruku i otrčala među prijateljice pokušavajući im tek u naznakama prepričati susret. Dok je on važno, s ostalim budućim pomorcima, nestajao u dubini hodnika.
Bilo je to ono doba godine kada je čekanje gubilo smisao. Kada je osjećaj ostavljenosti prevladavao i do boli razdirao dušu. Kada je otpalo lišće neodoljivo podsjećalo na godine. Vrijeme starenja i ugaslih nada. Kada su , godištima ponavljani, rituali svakodnevnih kućanskih poslova postajali besmisleni. A duge molitve tek povod za kratkotrajnu utihu duše. A prelistavanje napamet naučenih pisama i do u detalje poznatih razglednica tek rutinski pokušaj oživljavanja uspomena.
Znala je gospođa Gizela da njen kapetan neće doploviti u luku njena srca. Nikada. Znala je da njeno čekanje dobiva drugi i drugačiji smisao. Da je cvijeće koje odnijela na njegov grob uz Svi svete već uvenulo. I da su bijele latice krizantema odavno sagnjile u ustajaloj vodi kamenice. I da kiše pomalo i uporno ispiru one davne uspomene koje su je održavale u životu. I skraćivale preduge sate noći gustom naoblakom skritog mjeseca i ugaslih zvijezda. A lumin , koji je redovito godištima palila na dan kada je dobila vijest o njegovom udesu, dogorijevao je kao i njen život. Sporo i pomalo. Mirišući na maslinovo ulje koje je nadolijevala u kristalnu čašu koju je odabrala. Njegov dar s povratka kući, nakon prve plovidbe. Kupljen u nekoj njoj nepoznatoj lucu na Crnom moru. Servis kristalnih čaša za vino. Nježno plavim. Kao more. S urezanim galebovima uz gornje rubove. I nečitkim ugraviranim imenom brusača u podnožju.
Bilo to ono doba godine kada su se usložavali povodi. Ispreplitali tragovi. Komplicirale sudbine. Novim tonovima bojile biografije. Kada je svaki pokret dobivao novi smisao. Kada su se topile uspomene. Prelistavali spomenari. Otvarali stari albumi. Provjetravali ormari i pregledavala garderoba. Odvajale iznošene haljine za paket koji će, anonimno, biti poslan u neku humanitarnu udrugu. I drugi pripremani paket kao dar Domu za napuštenu djecu. Kada su dani bili ispunjeni brojnim sitnim poslovima oko uređenja saloča i soba. Provjetravanja burala i reduciranja sadržaja u kartonskim kutijama prenatrpanog potkrovlja. I kada su se, u tišini, svodili računi. Bilo je to ono doba godine kada su se približavali zidovi soba i sužavala mogućnost kretnji. Onih ustaljenih malih šetnji s povodom i svrhom između kredence i špahera. Prozora i kreveta. Praznog kamina i dvosjeda nasuprot. Ostave i stolice. Rubineta i čaše. Kutije sa čajem i kutije sa cukarom... Kada je sve češće nestajalo zraka a ustajalost arije primoravalo na povremeno otvaranje prozora. I hitro zatvaranje da ne bi nagli nalet vjetra poremetio temperaturu. A kaplje kiše podsjetile na neka zaboravljena godišta. Bilo je to ono doba godine kada se naprosto trebalo pritajiti. Ostati sam i ostavljen. Da bi se preživjelo. Ono razdoblje koje je nešto između ukoliko preostane želje. I poneke iskre strasti.
Bilo je to ono doba godine kada je gospođa Gizela imala napade migrene. I kada bi, glave omotane crnim velikim rupcem , stenjala i plakala. I ne pokušavajući sebi olakšati bol aspirinima. Naprosto, željela je trpjeti. Ispitujući svoju izdržljivost. Patnju. Jer, znala je, to je ono doba godine koje se svim svojim posebnostima poklapalo s njenim godinama. Koje je živjela u jednoj sobici stare kamene kuće okruženoj velikim đardinom sa zapuštenom kapelicom iznad koje su letjeli galebovi. I slijetali ponekad na njen krov među drijenaki i kapare s ribom u kljunu. Kratko se zadržavali i ponovno uzlijetali leteći prema moru. Skrivenom iza debelih gradskih zidina.
Ponekad bi joj se učinilo da kapalica plovi, kao mali brodić između nasada ružmarina i tek izniklih lovorika. A zvono klecajući upozorava skrivene mornare na luku u koju će uploviti. Koja miriše na ružmarin, lovor, metvicu i rasađenu majčinu dušicu. Zatim bi, ponovno, utonula u misli, zatvorila prozor i posegnula za starim rukopisom. "Amor e psihe" ! Dugo u noć čitajući i pletući šal od nečešljane vune . Modre kao njegove oči. Koje nikada nije zaboravila. I koje je prepoznala jedne od onih noći kada je iznenada na vrata njene sobe pokucao barun Oberthal.
Nema komentara:
Objavi komentar