U KUĆI ORSATA VELIKOG

„Soba u kući Orsata Velikoga. Zidovi su zategnuti tamno-crljenim damaškom. U sredini velika, bijela monumentalna rokoko-vrata. Uza zid poredani su naslonjači Luis XVI. (crljeno, bijelo, zlato), a na lijevu veliki „bureau“ Luis XIII. Od ebana i bjelokosti, zatim opet isti stolovi. Pod je od mletačkoga mozaika, bez ikvijeh ćilima. Salon odiše hladnijem bogatstvom i redom...“. .Na ulaznim vratima dva „zdura“  koji prate ulazak gospara i gospođa i kontroliraju odgavara li njihov broj popisu koji su im dali i tri „djetića u Orsata“ koji gostima, kako ulaze, uzimaju „klobuke, pelerine i ombreline“  i spremaju ih u susjednu sobu. Ostavljajući ih posvuda po tavolinima i „na „buralu“ nove empire-ure od albastre-stupova s crnijem i zlatnijem pročeljem...“ Ulaze gospari: Orsat (41. god.), Nikša (60. god.), Marko (36. god.), Niko (33. god. ), Lukša (42. god.), Vlaho (27. god. ), Mato (70. god.), Đivo (60. god.), Đono (52. god.), Karlo (30. god.), Jero (29. god.), Tomo (30. god.), Palo (34. god.), Sabo (60. god.), Luco (58. god.), Antun (48. god.), Miho (50. god.), Šiško (82. god.), Luko (50. god.) i Vlađ (26. god.). Lucija, „djevojka u Orsata“ (60. god.) i Kristina, „djevojčica pučka“ (16. god.) pomažu im da se smjeste u pripremljene i poredane naslonjače. Najprije oni stariji a za mlađe donose tovjelice iz drugih soba. Njih nekoliko ostane stajati na nogama naslonjeni na zidove po kojima „vise starinske porodične slike“.  Knez (72. god.) nervozno šeta među brojnim gostima i provjerava da li netko nedostaje. Zadovoljno se smješeći kada shvati da se okupio, kako ga je on zvao a nitko od nazočnih nije imao ništa protiv, zbor Vlastele Dubrovačke. Najprije onaj muški dio koji se, kao i obično između „4 i 7 ½ poslije podne“,  sastajao „u kući Orsata Velikog blizu Gospe“. Ali toga poslijepodneva okupljeni gospari očekivali su i gospođe, „vladike dubrovačke“, ugledne i svima znane uvijek u crno odjevene žene koje su mirisale na kamfor i jod i uvijek , kada bi ožednile, pile ohlađeni čaj od „ čene ljubice i majčine dušice“. Sa dvije tri kapi rozolina. Kada je Knez još jednom provjerio popis i broj prisutnih, nakon dugog i iscrpljujućeg kašlja zbog kojeg mu je perika dva puta pa na pod, njorgajući pod izgovorom  da mora na svježu ariju , gegajući se napusti sobi i sitnim staračkim koracima napusti kuću. Kao da je to bio znak za ulazak gospođa. Najprije je ušla,“ s bagulinom, tetka Orsatova“ gospođa Ane Menze-Bobali (69. god.) a  za njom  „Anina unuka „gospođa Deša Palmotica (27. godina). Kada su i one sjele u ostavljena im prazna dva naslonjača „Luis XVI.“ , Orsat Veliki stane nasred sobe i glasno počne dozivati: „Dešo!...Dešo...- i tebe sad da zazovem“. Uglas svi mu odgovoriše:  – Nije došla! - Ostala je doma! , a gospođa Ane Menze-Bobali uhvati Dešu Palmoticu čvrsto za ruku i izusti: - Ima neke druge posle! Deša Palmotica, da nitko ne čuje, uzdahne: „Nesuđenica!“ Orsat Veliki pogleda ozbiljna i zabrinuta lica okupljenih gospara: -  Dvadeset! Dvadeset i jedan sa mnom! – zadovoljno konstatira pazeći da ne primijete kako namjerno nije pogledao prema naslonjačima gdje su sjedale gospođe. I  ona sa crnim moskarom i „čipkastim šalinom“ zagledana u „zlatnu „empire-consolu“ s velikijem zlatnijem zrcalom i mramornom pločom, a na njoj srebrni lukjernar i dvije stare grčke brončane figure: glave Agripine i Aleksandra“. Nakon što, kao i obično, uvodna  „starovječna tišina“ prestane, gospođa Ane Menze-Bobali autoritativno pozove „djevojku u Orsata“: Lucija! Lucija! Dok su međusobno gospari razmjenjivali novosti, raspitivali se o zdravlju, godištima, gospođama i godišnjicama, Lucija i Kristina počastili su ih komadićima beškota,  pićem i svojim osmijesima. Čuvši glas gospođe Ane, Lucija se – „s velikijem srebrnijem tacunom a na njemu sila žmula, kikara, slatkog beškota...vidi se da su se kafe popile, a da je malo ko što zagriznuo...“, kako je naučila, odazove: „Zovete li mene, gospo Ane?“ – „Dođi doli!“ – zapovjedi joj gospođa Ane. – „Evo me subito!“  Kako da sam ja neđe gori i kako da nijesmo svi sveđ doli! – spremno će Lucija. – „Išteš li štogod, Ane!“ – upita Orsat Veliki. – „Knjigu...kako i vazda...Križe, đe je Metastazijo?- Evo ga, evo!“ Pietro Metastasio..pravim imenom Pietro Trapassi...- A što ću sada s njim? – odsutno gospođa Ane Menze-Bobali glasno upita. – Neka je odnesu..! – uglas odgovoriše gospari. Na to Orsat Veliki reče Kristini: „Pođi u Rafa Androvića, dat ćeš mu ovu knjigu! ....I odma se vrati!“ Kristina uzme Metastazije iz krila gospođe Ane i pračena znatiželjnim pogledima prisutnih napusti sobu znajući da se neće vratiti. Te večeri i noći. Možda, tek ujutro. Sutradan.  – A što ćemo sad! – nakon što sklopi ruke odsutno će gospođa Ane. – Sad ćemo, kako i vazda, uglas „Prelude“! Ajdemo gospari! – zapovijedi Orsat Veliki. I , uz daleki nestajući zvon Zelenaca, kako ih je Orsat Veliki nazvao, zbor „Vlastela Dubrovačka“, gospari: Orsat, Nikša, Marko, Niko, Lukša, Vlaho, Mato, Đivo, Đono, Karlo, Jero, Tomo, Palo, Sabo, Luco, Antun, Miho, Šiško, Luko i Vlađ glasno počeše, nakon što Orsat Veliki izgovori naslov: „Prelude!“  -  unisono govorit pjesmu: „Kad te ja gledam kako skromno ližeš / raspetom Gradu prebijene hridi, / bojnu pak pjenu kako s usta dižeš, / pučino bludna – da te bijeg ne stidi! - // onda se sjećam, Mandaljeno, tebe / svetekad noge ničice si prala / topeć ih suzam' e da spasiš sebe. / Mir bi tad s tobom, jer je pred N j i m spala // oluja strasti, s ke si čast otara.- / Grešnica al' vječna, što je V a l o m zovu, / i sada hini, laživica stara. // Čuj! ... dok na hridi njezin cjelov pljuska, / zeleni ponor buči prijetnju novu!...// Vrh Grada mjesec pluta kano ljuska.“  – Conte...to je od Conte Vojnovića.- zaplače gospođa Ane Menze-Bobali. Naglo ustane i obrati se Deši Palmotici: „Pođimo...! Domalo će... – Možemo poć u vašu kamaru smolit rozarije.“ – odgovori joj Deša Palmotica. „Djetići u Orsata“  pomognu gospođama da krenu prema izlazu iz sobe. „Zduri“ za njima zatvore vrata i pođu prema izlazu, vani odakle se čula neka pjesma kao „marča“  na francuskom jeziku...“Djetići“ ostanu u hodniku ispred zatvorenih vrata sobe iz koje se čula sve glasnija i žučnija rasprava, povišeni glasovi gospara, poneka psovka, učestalo spominjanje svetaca, bliže i daljne rodbine, nekih datuma, knezova i imena onih koji nisu bili među njima . „Unutra su!“ – reče jedan. – „I još se deru!“ – odgovori drugi „Djetić“. Iz donje sobe čuo se šapat gospođa koje su tiho „molile rozarije“  isprekidan galamom, prepirkom i povišenim tonovima pomamljenih gospara iz velike sobe. Prolazeći pored kuće Orsata Velikog, u svom redovitom svakodnevnom, kada je u Gradu, điru „u proljetnom uzduhu okolo Gospe i sv. Vlaha“, ugledavši „Djetiće“  kako se dosađaju pred ulaznim vratima, Antun Sorgo ih pozove : „Hajdeno sinci...!“,  „Allons enfants...!“ - Hvala, gosparu! Ne možemo. Moramo čekati da gospari završe! – odgovoriše mu.  – Valja da je i ona soba tamo sva zavita u damašku kad je nevidljiva, živa borba što se možebit tamo unutra bije, tako zastrta da jedva do nas dopire...je li tako? – podrugljivo im dobaci na odlasku. I kada je Antun Sorgo zamakao iza crkve sv. Vlaha, nastaviše „djetići“   razgovor „između sebe“: - Mi smo „djetići“! Kakvi „sinci“...I što mu znači ono „Allons“...i ono ..“.enfants“... Mi moramo još tu stajati dok se gospari ne ispurgaju, ne umore, dok ne klonu kako vazda i sve dok je, kako oni kažu „vrh Grada mjesec...!..“.-  i...kako ono...još ono kažu...“ pluta kano ljuska.“ – A to ti je, kao uvijek kada se ovako skupe, „izmegju 4 i 7 ½ popodne“. A danas, možda i kasnije...!