/ Studentski teatar Lero: Noć u Domu Radost; ideja i režija Davor Mojaš; izvedba u klubu „Zelena naranča“, 18. siječnja 1986. u Dubrovniku. /
Sagrađena na plamenu jedne svijeće, kretnjama osam djevojaka i vrpci s ubitačnom „new wave“ glazbom, pred nama je nova emanacija Davora Mojaša, čovjeka koji je kao pojedinac dao vjerojatno najveći doprinos teatru u Dubrovniku u posljednjih desetak godina. Nikad nećemo moći vidjeti retrospektivu Mojaševa rada u „Leru“ da bismo na pravi način izvukli osnovne značajke i zorno pokazali valjanost i jedinstvenost autorskog pristupa koji iza njih stoji. Govorim o stanovitoj vrsti senzibiliteta više nego o stilskom pristupu, mada bi se i o ovom potonjem sigurno dalo suvislo progovoriti u ovakvom povodu. Kazališni erotoman, sa dahom individualnog anarhizma i sa dubokim nagnućem ka „jezuitskoj“ čistoći scenskog, Mojaš predstavom „Noć u domu Radost“ dosljedno izvodi do kraja svoj teatarski credo. Pa ipak, njegov scenski govor nije erotolalija, njegov scenski iskaz nije rušenje, a njegova scenska čistoća je mnogo više smisao za redukciju nego posljedak duhovnog izoštravanja.
Nedavno je Moamer Gadafi sazvao konferenciju za štampu u vezi sa zategnutim američko-libijskim odnosima, na koju je pozvao isključivo novinarke: „Ženska psihoza ima jaču moć ubjeđivanja; one će vjernije prenijeti moju poruku“, objasnio je Gadafi ovakvu svoju selekciju. U Mojašu očito djeluje neki srodan mehanizam; njegovo povjerenje u „transparentnost“ ženskih izvođača, nakon što se manifestiralo u velikom broju predstava, kulminira u ovoj, gdje pored Ksenije Glamočanin, Sanje Bender, Sanje Čelebić, Sanje Maslovar, Tamare Daničić, Ivane Lovrić i Eme Hadžiomerović ne nalazimo niti jednog muškarca. I premda su sve ove djevojke, napose Ksenija Glamočanin, dale primjeran doprinos ovoj predstavi, očito je da je, sa ovakvom apriorističkom podjelom, Mojaš krenuo ka nekom smislu koji se tiče ljudske podsvijesti koliko i kazališne svijesti.
Na brzu ruku sastavljen popis predmeta i radnji na sceni – gumene patke, guma za žvakanje, svijeća i plamen, cigarete, češljanje i češalj, paljenje novinskog lista, zatvoren četverokutni prostor, metalni pokov zidova, crna odjeća – dostaje da se osvjedočimo o jarkom simboličkom usmjerenju predstave. Eliminacija muškog i eliminacija svjetlosti neodoljivo upućuju na Junga i njegova tumačenja nesvjesnog kao kolektivne spremnice čiji su ključevi simboli. Evo što on kaže: „Ženskost je u božanstvu prešućena, a tumačenje Duha Svetoga kao Sophia-Mater / Mudrost Mati / smatra se krivovjerjem. Kršćanska metafizička drama, „Proslov na nebu“, poznaje prema tome samo muške prikazivače, isto kao i mnogi prvotni misteriji.Ali i ženskost mora negdje biti; zato se ova vjerojatno može naći u tmini / podcrtao M.M. /. U svakom slučaju, stara kineska filozofija smjestila ju je tamo, naime u yin“. Ako pak izdvojimo kao indikatore četverokut pozornice i gumu / gumeni pačići, žvakača guma/ ova simbolistička suglasja postaju još razvidnija. Citiram „Simboliku mandale“: „Četverokutan prostor ima u istočnjačkoj simbolici, kao zemlja u Kini i lotos u Indiji, značaj yoni, ženskosti. Nesvjesno u muškarcu isto je tako žensko, i utjelovljeno je u animi. Ta uvijek predstavlja „manje vrijednu funkciju“ /…/ Ona je zastrašeno majčino krilo koje je kao takvo ambivalentne naravi.“
Privid zla, koji se u predstavi stvara kontaminacijom prostora isključivo animom, produbljen je, scenski, time što su ženska bića u svom četverokutnom prostoru „pritisnuta“ nekim normama i svedena na „manje vrijednu funkciju“ svijeta. Koje su to norme, mi ne znamo niti uspijevamo doznati, ali ih za nas uspješno predstavljaju zidovi kutije. Sama kutija – potencirana scena – iznutra pokovana svijetlim metalom koji umnožava i vraća plamen jedne svijeće /“unutrašnja svjetlost!“/ djeluje kao mehanizam upravo činjenicom da je njen strop isto što i njen pod, /njezino nebo isto što i zemlja/, njen istok isto što i zapad, desno/lijevo, lijevo/desno itd.
Da ne jašemo odviše na ovakvim „alkemijskim“ izvođenjima, zaključimo s evidentnim: da, zahvaljujući održivosti na ovakvim vertikalama, „Noć u domu Radost“ djeluje višeznačno, što je njen nedvojben teatarski kvalitet.
Mojaševe „štićenice“ /izraz iz programa/ vezane su simbolički i obredno ne samo zagušenim prostorom nego i artefaktima kao što su cigareta, gumeni pačić, guma za žvakanje … Njihova izmjena žvake kao da parafrazira alkemijski brak, (poznati citat koji počinje: „Vjenčaj gumij s gumijem…“). No slušajući ovakvo tumačenje može se steći potpuno pogrešan dojam o Mojaševoj predstavi u pogledu njenog hermetizma, odnosno komunikativnosti. Zato valja decidirano reći da se Mojaš suočava sa oprekom svjesno – nesvjesno ne opterećujući svoj rad psihologiziranjem. Sve provjere on obavlja na „lijevoj“, nesvjesnoj strani; tome nesumnjivo pridonose glumice svojom neopterećujućom ozbiljnošću. „Majčinsko“ skupljanje gumenih pačića, koje Velika Mama stavlja u izravno asocijativnu crnu nylonsku vrećicu bez ikakvih naznaka /“majčino krilo“!/, te konačno izdvajanje jednog od njih na nebu scene, kao moguća parodija silaska Boga k čovjeku i ulaska ovoga Bogu, samo je jedan od primjera Mojaševe alegorike; ponekad groteskne, ponekad mistički zatvorene, ali i lake, prozračne kao dječja igra.
Ponekad su to lirski pasaži začuđujuće nježnosti: scena pušenja nosi u sebi atmosferu sanjiva, povjerljiva razgovora, u kojemu su verbalni ritmovi zamijenjeni ritmom uvlačenja dima, a amplituda razgovora skicirana svijetlim krjesovima cigaret-žara na tamnoj pozadini.
Socijalni aspekt ne interesira Lerovce i odsustvo citata u tom smislu doima se gotovo kao program; sve je podređeno psihičkom previranju i njegovu usmjeravanju u datost scene. Radnja uglavnom teče kroz „unutrašnje monologe“ sudionica koji se povremene ukrštaju u zajedničkoj šutnji ili njihovoj biološkoj uznemirenosti. /Zapamtimo da u čitavoj predstavi nema ni jedne izgovorene riječi, kao što nema ni jedne geste koja neopozivo upućuje na bilošto, koja obavezujuće navodi./ Zbog toga ni sam pristup temi /uvjetno govoreći/ nije analitički nego skokovit. U filozofskom pak središtu Mojaševa pristupa nalazi se problem relativiteta osobnosti. Crna odjeća, koju djevojke nose, čini od svih njih jednu i od svake sve. Ove zastupnice istolikosti rječito govore da je pojedinačnost nestalna kategorija i da je ja samo stanje svijesti u vremenu.Nasuprot tekstu, koji zahtjeva poznatljiv smislovni odnos, muzika ga ne mora imati. Mojaš pledira da ne mora ni kazališna predstava. Zato je struktura njegove predstave ritmička. I kao što glazba u njoj ne izražava, nema svoju ekspresiju, već samo zasipa – kao da je čitavo gledalište zatrpano „Šutom glazbe“ – tako ni glumci ne izražavaju svoje emocije ili kompleksnost situacije. Ispunjeni svojim asinkronim ritmovima, oni ispunjavaju prostor svojim fizičkim bićem s pripadajućim naznakama. /Sama scenografija djeluje kao jedna od suvremenih slikarskih instalacija budući se nameće kao scena u sceni/. Ovakvo ograničavanje unutrašnjeg prostora, kao i ograničavanje vidljivosti, i ograničavanje sluha, proizvodi dojam skučenosti koja je sigurno prispodobljiva nadziranom učeničkom domu, tvorničkom pogonu ili popravilištu, ali, isto tako, nadziranom unutrašnjem svijetu. Da li „štićenice“ sanjaju ono što čine /čine ono što sanjaju/, da li je kutija kutak u koji ne dospijeva moć sistema, gdje se slobodno može sanjariti, pušiti, masturbirati? Da li je simbolični okvir sistema ili jedna od pra slika unutrašnjeg svijeta? Štogod da jest, ona je platno slikama koje se nižu iza spuštenih očnih kapaka, slikama operušanim do kože asocijativnosti.Način na koji je to postignuto je redukcija izravnih značenja iz čega naziremo da je takva redukcija bitan vid Mojaševa pristupa. Nema danas u ovom pristupu ničeg avangardnog, ali, očito, njegova uvjerljivost raste iz jednog teatarski bogatog tla. Odgovarajući istodobno mnoštvu smislova „Noć u domu Radost“ nameće usporedbe sa srednjovjekovnom prikazivačkom praksom; gotovo bismo mogli reći da je ova predstava neka vrsta „areligijskog prikazivanja“.
Do sljedan svom kazališnom solipsizmu, privrženik kontrapunkta, Davor Mojaš je okrenuo još jednu uzbudljivu stranicu svog djela, a „Lero“, svog ozbiljnog, pregalačkog rada.
Milan Milišić
Nema komentara:
Objavi komentar