Kada je sunce tek malim svojim zlatnim okrajkom, kao komadić beškotina, izvirilo iz mora između zelenih koljena otočića Mrkana i Bobare i kada su se oglasila zvona okolnih kapelica a iznenada probuđeni golubovi izletjeli iz svojih rupa u zidinama, Mandaljena je sneno otvorila oči iznenadivši se svojom jutarnjom nagošću. Nježno zeleni ručno tkani pokrivač ležao je na podu uz krevet a lincul, bijel i lanen, zgužvan podno nogu uz nekoliko otrgnutih listova rukopisa Alla Sig(no)ra Contessa Maria Zamagna Resti Anacreoantica. Autograf Crisolini Malatesta, kraj XVIII ili poč. XIX stoljeća. 4 stranice formata 25,3 x 18,8 cm. Pjesma je ispisana na 1. i 2. stranici, pri dnu koje stoji potpis autorov s posvetom: «In segno di profonda stima». Iza potpisa autora stoji: «Fra le Arcadi Licasta». 3. je strana prazna, a na četvrtoj je poprečno ispisan latinski epitaf Junija Resti s ispisanom godinom 1814. Prilično čitak, ali ponešto oštećen. Osjećala je vlažnost perja u kušinu od znoja koji joj je i dalje u kapljama curio niz vrat skupljajući se između grudi u male lokvice. Mirisale su lavandine grančice u porculanskoj vazici na komončinu i ćutio se pelin iz mokrih pramenova crne raspletene kose koju je sinoć, prije spavanja, oprala u vodi iz gustijerne u sapunu od ruža i pelinovih cvjetova, dar stare sluškinje Dragoste za imendan prošloga godišta. I ražentala je potom u mlakoj vodi s malo osta . Iznenađena svojom jutarnjom golotinjom, rasporedom udova, znojem i razbacanom posteljinom, Mandaljena je još neko vrijeme osluškivala udaljenu jeku zvona , sačekala da se smire uznemireni golubovi i da sunčeve zrake obasjaju istočnu fasadu staroga ljetnikovca s njenom sobom na drugom podu i s prozorom iznad kojeg je, u mramoru uklesan, nekada bio obiteljski grb s velikom ribom, listom palme, rastvorenim okom i zatvorenom knjigom. Od kojeg je, zbog zuba vremena , nebrige vlasnika ali i jednog davnog potresa, ostala tek glava ribe, okrajak oka, fragment knjige i , gotovo u cijelosti, palmina grančica. Zatečena, nijemo je ležala, sređivala misli i obuzdavala primisli. Pokušavajući razabrati krhotine snova pred zoru. I povode njenih razmaknutih nogu, vlažnog trbuha, nemirnih prstiju koji su istovremeno gužvali posteljinu i nježno milovali ramena, suspregnutog daha i čudnog , do tada joj nepoznatog, okusa na usnama dok je jezikom vlažila njihovu jutarnju suhoću.
Ustala je još uvijek pod dojmom ranog iznenadnog buđenja. Pokušavajući se prisjetiti povoda snovima koje je sanjala uvijek nakon što bi , prije nego što će zaspati, listala i čitala neki od starih rukopisa ispisanih crnom tintom koji su , uredno složeni, ispunjali police i ladice kredence od orahova drva u njenoj sobi. S drvenom maketom jedrenjaka na vrhu i nekoliko dunja i zrelih šipaka iz đardina poredanih po njenom rubu. I čudnih susreta na najneobičnijim mjestima s naočitim mladićem iz ugledne obitelji iz nekog dalekog njoj nepoznatog grada u Italiji. Uvijek bi se, prisjećala se snova, on prvi pojavio vas u zlatu, onduliran i naprahan , bijel u licu, ukočen u pozi viteza koji uživa u bogatoj trpezi rasprostrtom pred njim koja lebdi, kao na oblaku, visoko, visoko gore iznad krovova kuća i gradskih zidina. Među jatima lastavica i čiopa koje slijeću i kljucaju posluženo grožđe, rogače i smokve u velikim gvantijerama ukrašenim lišćem ljutih naranača i bršljana. I zatim, nakon što mu žena neka neznana sva u bijeloj čipki u kristalni pehar ulije prošek, nazdravlja njoj koja mu sva ustreptala i topla gola prilazi s vijencem rusulica u kosi, buketom vrijesa, lovora i pelina u jednoj i s praznom čašom u drugoj ruci. I on joj zatim, uz ledeni smiješak i prazan pogled pruža ruku a ona bi s njim, ona bi k njemu a ne zna kamo s buketom i gdje s čašom. I tako stoji i gleda ga a on, tiho, dubokim glasom izusti: Signora Contessa…i zatim nestade u plavom oblaku koji iznenada odnekud doplovi naletom vjetra. A ona, izgubljeno, očajno i uzaludno ponavlja: Mandaljena….Mandaljena…! I budi se sva u bunilu , kapljama znoja orošena čela, nesvjesna tišine noći i grčeva u želucu. Ili, on leži na bijelom žalu zatvorenih očiju prepušten suncu i valićima koji mu plaću bose noge. Pored njega sjedi ona s knjigom i palminom grančicom u ruci. I šute tako osluškujući šum mora i kliktaje galebova koji se mahnito grabe za komade riba koje je, u prolazu barkom, bacio stari ribar. A njegova barka plovi ne dodirujući morsku površinu, prema obzorju čiju crtu prekidaju dva daleka otočića s kojih se čuje udaljeni ženski plač. On šuti i leži milujući rukom oblinu žala ona, odsutnim glasom, po tko zna koji put ponavlja: In segno di profonda…stima….In segno… pokušavajući uzaludno palminom grančicom potjerati malog srebrnog leptira koji joj želi uporno sletjeti na golo koljeno. I otvara oči iznenadivši se suzama u njima. I otrgnutim stranicama knjige razbacanim po postelji i podu. Ili, on zagrnut u plašt od crvenog veluta uzaludno pokušava izaći iz velike slike, ulja na platnu, s teškim zlatnim okvirom na zidu u prostranoj saloči mramorna poda, visokih plafona i velikih kristalnih svijećnjaka . Sa crnim psom do nogu i mačem u koricama sa velikim zlatnim medaljnom na kojem se naziru inicijali «M.R.». Ona mu uzaludno pruža ruke , bosa i promrzla bojeći se da pas ne zalaje i slika da ne padne sa zida. I pokriva se zatim pokrivačem ne bi li se ugrijala ne razumijevajući zašto je i kuda mali drveni jedrenjak sa kredence otplovio . I zašto se, odjednom, zamutio odsjaj njena lica u malom zrcalu s okvirom od slonovače koje je, ne znajući zašto, oduvijek držala ispod kušina. S nekoliko svetih sličica, kipićem sv. Vlaha, krunicom i svilenim bijelim rupčićem.
Po svjedočenju nekih jednom u listopadu davno, kada obično cvjetaju nespole i istovremeno zriju plodovi masline i lovora, izvjesni Crisolini Malatesta navratio u ljetnikovac Fluvija Restića kako bi dogovorio njegovu kupnju za svoga staroga oca koji je poželio posljednje svoje dane skončati u gradu gdje se rodio. Tu je, nakon neobavljena posla, očekujući brod za povratak u Italiju, susreo djevojku Mariju, kćerku Flufijevu. Bio s njom cijelo poslijepodne i suton pričajući joj o sebi, svom životu, njenim dubokom zelenim očima, nestašnim crnim pramenovima, nježnim djevojačkim rukama, sudbini vjerenice koja čeka i želji da se s ocem vrati i živi u jednom takvom ljetnikovcu kojeg je navodno u tajnoj oporuci njegov prvi vlasnik , ugledni gradski otac Malizio Zamagna, ostavio njegovoj pokojnoj majci. Iz iste stare obitelji Zamagna izumrle od posljedica iznenadne neizlječive bolesti koju su, navodno, prenosili rijetki srebrni leptirići koje nitko prije nije vidio. Niti znao da postoje. I koji se nikada poslije više nisu pojavili. Crisolini Malatesta navodno je, još jednom došao u grad zaintrigiran pričom koju je čuo o Marijinim precima ali i da je, navodno, zaprosi i povede sa sobom. U međuvremenu se Marija udala za jednog kapetana, sina očevog prijatelja, također kapetana i s njim odselila u drugi grad poznat po kapetanima. I mornarima. I više se nikada nije vraćala u ljetnikovac .
Mandaljena Restić, po majci Zamagna, godištima je sama živjela u ljetnikovcu. Društvo joj je pravila tek ostarjela Dragosta pomagajući joj povremeno da prebrodi krize i , koliko toliko, održava staro kameno zdanje puno praznih, propuhu i paucima prepuštenih, soba i hodnika. Ponekad bi joj, u noćima koje su mirisale na jod i sol s naletima jakoga juga, pričala o njenoj obitelji. Generacijama koje su napuštale grad, ostavljale imanje, prepuštale ljepost ljetnikovca vremenu da ga uruši kao i cijelu familiju Restić svehlih grana i bez mladih izdanaka. Majci udovici koja joj je posvetila život i čudnom nestanku njena oca odmah nakon ženine iznenadne smrti. Mariji , koja je umrla sama i napuštena u velikoj kapetanskoj kući u gradu kapetana. I mornara. O porodičnom stablu Restićevih. Životnim usudima Zamagninih. Čudnim glasovima koji bi se ponekad u gluho doba noći , po pričanju nekih, ćuli iz potkrovlja. Svojim molitvama i zakletvama. I sama ostajući zatečena čudesima koja su vremenom blijedila i ponovno se vraćala u fragmentima njenih priča koje se preostajale. Kao utjeha. I zavjet. Dok se ne zaboravi. Pričala bi joj dugo i sporo dok se ne bi smirila i zaspala, o simbolici starog obiteljskog grba, izgubljenim posjetima i neobjašnjivom usudu koji je pratio njene pretke. Birajući riječi i pazeći da je previše ne ožalosti pretačući pojedinosti u bogati životopis izvjesne Signore Contesse nevjerojatnih avantura, pustolovina i snova.
I tog je sutona, s lukjernarom i krunicom u ruci, Mandaljena obilazila prostore ljetnikovca. Po nekom čudnom i njoj nejasnom i neobjašnjivom raspredu, najprije bi , uvijek iznova, glasno čitala natpise uklesane na kamenim pločama dugog hodnika kroz koji se ulazilo u veliku saloču : DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. ; TOLLE CRVCEM TVAM ET SEQVER E ME. ;OLENDA REDIBV; MON VM. ; IA…LIGR…HERE…S(v)IS 8, SEPLV DE O…MARC…CV…; HOC NO. DI… D ERE ; OSE…ERED(i)B(vs)SVIS; PRAESIDII. ET. CIVIVM COMODO…; H(i)C ROQVIESCIT… i , na kraju, ponovno DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. Pokušavajući uzaludno dešifrirati i do kraja dopisati ispisano, dometnuti imena, otkriti povode, iznaći tragove tužnih i tragičnih priča o kojima su stari, oštećeni i nedovršeni uklesani natpisi svjedočili. Zatim je, nakon cjelodnevnog oklijevanja, kada je mrak već davno pao i udaljena crkvena zvona zaključila večernjice, ušla u svoju sobu. Legla na krevet i dugo čekala san. Ne usuđujući se popraviti posteljinu, pokupiti i složiti razbacane listove rukopisa i knjiga po podu i , sa obližnjeg burala, na kredencu vratiti maketu starog jedrenjaka. Prašnjavih nabreklih jedara i oštećenog pramca. Do krme mu staviti otkrtrljali napukli šipak. Doliti vode u vazi a stručkom pelina. Ležala je sklopljenih očiju. Mirna kao na odru. Na kojem će zavazda poćinuti. I na bijelom bumbaku oblaka otkriti anđele. Bucmaste i nasmiješene kao na svetim sličicama pod njenim kušinom. Nije se micala ruku sklopljenih na grudima. Prizivajući snove u koje će utonuti. Samo je tiho , osluškujući spore otkucaje srca, jedva čujnim glasom odlazeće, ponavljala: In segno di profonda stima. Prizivajući i moleći. Pokušavajući se sjetiti odakle joj je to poznato, gdje je to čula ili pročitala. Je li joj to možda jednom , nekada, netko napisao, poručio ili rekao skrivajući svoje nakane u poruci posvete bojeći se spomenuti ili izgovoriti njeno ime.
Nema komentara:
Objavi komentar