KRALJICA OD GOLCONDE

Kada je, nakon ispijenog čaja i pojedenih kolačića iz slastičarnice  „Viscount Jyklam“ Miss Bella otišla u svoju noć, Frau von der Taube prišla je njegovom krevetiću i nastavila, dan ranije, započetu priču o Kraljici od Golconde: „Okružena frakovima, plastronima, ćelavim glavama, monoklima prolazi kroz redove gostiju, koji su zaostali i navrvili, da je vide, da joj se poklone i da je -  ogovaraju. Lijepa je to žena u 48-oj godini, nepravilna ali pikantna lica, - obučena od Paquina, emaillirana od Henga, ondulirana od Duroiera, a dekoltirana - od same sebe. A to znači - nešto! Da nju slučaj, prije četvrt stoljeća, ne dovede do prijestolja, - bila bi učinila izvrsnu glumačku karijeru. Ali ovako, običaji dvora spojeni s neobuzdanom impulzivnošću njezina temperamenta, stvoriše od nje jedan od najzanimljivijih tipova modernih kraljevskih «nevroza»...“ Kada je pomislila da je usnuo, Ivo Lujo Rafael zatraži još jednu ćašu vode i otvorenih širom očiju upitno od nje poželi nastavak priče. Frau von Der Taube, iz kristalnog bokara ulije malo vode u čašu, pruži je poluusnulom dječaku i s jednakom strašću kao da priča vlasti san, nastavi: „Evropa joj je dužna nekoliko časova zabave, a pisci nekoliko sočnih situaciju....“ - A sada spavaj, dječače! - šapne mu, pokrije ga nebesko-plavim pokrivačem, pomiluje po čelu i tiho, pazeći da mu ne poremeti polusan, ustade. - Pričajte mi dalje! - prene je dječakov glas. -Ali, nema više, to je kraj priče. Kraljica od Golconde se potom zaljubila u jednog kralja koji je bio...onako malo...i  imao je...to nije za djecu. Spavaj i sanjaj! -reče mu i poravna pramenove kose koji su joj skrivali lice. - Pričajte mi o Hengu... O Paquinu... O Durozieru...o njima mi pričajte! - jedva čujnim glasom izusti Ivo Lujo Rafael i zaspi.

DNEVNIK VICE PALIKUĆE

Kada je kapetan Vice Palikuća prelistavao svoj pomorski dnevnik pokušavajući otkriti datum kada je , nekoliko godišta ranije , pristao u Anconu  iz , tada još nije znao, kojih razloga i povoda, otkrio je među gusto ispisanim stranicama knjige i jedan izdvojeni list papira. Požutio i s jednom masnom mačom u donjem desnom uglu. Točno ispod nečitkog nečijeg potpisa. Na papiru (16 cm X 18 cm )  je izdvojeno, kao naslov,  pisalo: NELL'ARSENALE DIETRO AL TEATRO. Velikim štampanim slovima crnom tintom pri samom vrhu. Zatim, krasopisom, uredno i pregledno u nastavku:

ancore 2 a Libre 300  l'una . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .    600.-

Rammpignoni o sia ancora di Galera a quadro ale numero 12

di cui due da . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .     300.-

sei da 400 – quatro da 300 – in tutto . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .  3.000.-

                                                                     _________________________

                           Totale del Ferro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .  3.600.-

Najprije se pokušava sjetiti o čemu se tu radilo. Za koga je prevozio teret i što zapravo znači, pri samom dnu stranice s lijeve strane, dopisano nekoliko rečenica:

Nota

Sarebbe beccessario di terminare, che non si dovesse per verum privato servizio lanciare mai in acqua le fgeluche una volta tirate a terra, non essendovi cosa come questa che le faccia tanto andare a male a consumarsi: come pure s'avrebbe a procurare din on ammettere per diretore e Padrone di esse che non ha ne capacita, ne la dovuta diligenza per custodirle e dirigerle.

Otkuda, kako i zašto ta i takva dopisana Nota, na istom listu s NELL'ARSENALE DIETRO AL TEATRO,  bila su tek neka pitanja i sumnje koje su mučili  kapetana Vicu Palikuću dok je u sobi s verandom i pogledam na more prelistavao godine u svom pomorskom dnevniku. Cavtatom je puhao prohladni maestral povijajući krošnje borova i čempresa. Zamišljen i zdvojan, predano je i pedantno listao stranice debele knjige odgonetajući imena, datume, luke, isplovljivanja, zabilježene meteorološke posebnosti pojedinih plovidbi, stanja mora, ispise tereta, članova posade i carinskih deklaracija. Na posebnoj izdvojenoj stranici bili su sumirane luke u koje je svojom filjugom putovao proteklih nekoliko godina: Barletta, Barletta, Barlertta, Barletta, Barletta, Ancona, Barletta, Barletta, Barletta, Anocona (došao iz Molfette), Senigallia, Levant, Albanija, Ancona, Rijeka,  Barletta, Albanija, Rijeka, Rijeka, Bar, Barletta, Barletta, Rijeka….i onda, još nekoliko puta Barletta i Rijeka i Levant  i Ancona. Zatim , ni sam nije znao otkuda i takva bilješka:  MANIFEST FILJUGE «L'ANIME DEL PURGATORIO E LA MADONNA DI MARTIRI» POD ZAPOVJEDNIŠTVOM PATRUNA N. LUNANOVE IZ MOLFETTE A NA PUTOVANJU IZ DUBROVNIKA U BARLETU. Na istom listu s mukom je iščitao i rečenicu: Cera gialla colli quaranta sinque No. 45 i nečitko ispisan datum  i , nekim drugim rukopisom dopisano: Botti due Cera gialla – dico…i malu, ljubičastom tintom,  docrtanu ribicu i morsku zvijezdu i lastavicu . Zaboljela ga je glava od uzaludnih pokušava povezivanja iz sječanja otrgnutioh stranica dnevnika. Otkrivao je neke njemu nepoznate bilješke. Druge rukopise. Imena koja nije poznavao. Luke u koje nije uplovljavao. Filjuge kojima nije zapovijedao. Mornare koje nije poznavao. Jedino što je razumijevao, dovodio u smislenu vezu, nalazio  opravdanja i logičnosti zapisanih podataka bili su oni dijelovi dnevnika s ispisanim popisom brodske posade s njegovim pravim imenom i punom titulom: Gio. Franco Palicuchia da Zaptat. I njemu poznata imena članova posade koje je osobno poznavao, s kojom je godinama plovio pod „Marinar“i: Pietro Zertich da Tarpagn, Ellia Voihnich da Canali, Gio. Scheich da Zaptat, Franco Palicuchia da d.loco; Muzzo: Mario Cusgn da Slano, Nic. Tuardiscia porta il nome di Nic. Saragotta a motiv odi Fermano et ha la lcenza di far un viaggo resol. Four di Golfo come al libro della Terminazione sotto li 16 sett.pp.) i još neki podaci zapisani, prepoznao je, njegovom rukom. I tako, nekoliko dana je kapetan Palikuća pozorno listao svoj kapetanski dnevnik ne znajući što zapravo hoće. Koji podatak traži. Koje mu ime nedostaje u njegovoj vremeplovskoj plovidbi uspomenama. Danima je tako po tko zna koji put uvijek iznova, stranicu po stranicu, iščitavao dnevničke zapise. Nikome nije dozvoljavao da ulazi u njegovu sobu ispunjenu brodskim dnevnicima, talijanskim namještajem i slikama brodovlja kojim je plovio. S ormarom u kojem je čuvao svoje uniforme koje su mirisale na lavandu i buhač da ih ne bi moljci napali. I nekoliko instrumenata za navegavanje koje je uredno držao na buralu pored lukjernara koji je povazdan gorio. Kao njegova duša. I kada su ga, jednog jutra našli klonulog za radnim stolom s glavom među rastvorenim dnevnikom, u ruci je čvrsto držao papirić. Kada su mu ga uspjeli izvući iz čvrsto stegnute šake i moglo se pročitati ono što je kapetan danima uzaludno tražio. Dan, povod i potvrdu odustajanja od daljnjeg navegavanja. Svjesno prepuštajući se uspomenama odustajući od svih. Od svega. I od sebe. I. PALIKUĆA IZ CAVTATA, ZAPOVJEDNIK FILJUGE «MADONNA DEL ROSARIO E S. ANTONIO» , 6. II 1740. PRIJAVLJUJE POMORSKU NEZGODU KOJA SE DOGODILA NA PUTOVANJU BARLETTA-DUBROVNIK . FILJUGOM SE PREVOZILO ŽITO I SOČIVO. POTVRDU IZJAVE DALI SU PUTNICI-TRGOVCI Đ. FILIPOVIĆ, J. NIKOLIĆ I M. PETROVIĆ. – tako je pisalo na papiriću kojeg je, nakon što su kapetana iznijeli iz sobe i polegli na odar, Luca Marunkova sa suzama u očima , otvarajući vrata ormara punog na vješalicama uredno složenih kapetanovih uniformi, vratila među stranice dnevnika. Zaklopila ga i , obrisavši prašinu , stavila na policu kredence među rijetke školjke koje je kapetan Ivo Palikuća donosio sa svojih putovanja i plovidbi iz dalekih luka. I one, jednom,  u koju je, na kraju, zauvijek  uplovio.

M A N D A L J E N A

              Kada je sunce tek malim svojim zlatnim okrajkom, kao komadić beškotina,  izvirilo iz mora  između zelenih koljena otočića Mrkana i Bobare i kada su se oglasila zvona okolnih kapelica a iznenada probuđeni golubovi izletjeli iz svojih rupa u zidinama, Mandaljena je sneno otvorila oči iznenadivši se svojom jutarnjom nagošću. Nježno zeleni ručno tkani pokrivač ležao je na podu uz krevet a lincul, bijel i lanen, zgužvan podno nogu uz nekoliko otrgnutih listova rukopisa Alla Sig(no)ra Contessa  Maria Zamagna Resti Anacreoantica. Autograf Crisolini Malatesta, kraj XVIII ili poč. XIX stoljeća. 4 stranice formata 25,3 x 18,8 cm. Pjesma je ispisana na 1. i 2. stranici, pri dnu koje stoji potpis autorov s posvetom: «In segno di profonda stima». Iza potpisa autora stoji: «Fra le Arcadi Licasta». 3. je strana prazna, a na četvrtoj je poprečno ispisan latinski epitaf Junija Resti s ispisanom godinom 1814. Prilično čitak, ali ponešto oštećen. Osjećala je vlažnost perja u kušinu od znoja koji joj je i dalje u kapljama curio niz vrat skupljajući se između grudi u male lokvice. Mirisale su lavandine grančice u porculanskoj vazici na komončinu  i ćutio se pelin iz mokrih pramenova crne raspletene kose koju je sinoć, prije spavanja, oprala u vodi iz gustijerne u sapunu od ruža i pelinovih cvjetova,  dar stare sluškinje Dragoste za imendan prošloga godišta. I ražentala  je potom u mlakoj vodi s malo osta . Iznenađena svojom jutarnjom golotinjom, rasporedom udova, znojem i razbacanom posteljinom, Mandaljena je još neko vrijeme osluškivala udaljenu jeku zvona , sačekala da se  smire uznemireni golubovi i da sunčeve zrake obasjaju istočnu fasadu staroga ljetnikovca s njenom sobom na drugom podu i s prozorom iznad kojeg je, u mramoru uklesan, nekada bio obiteljski grb s velikom ribom, listom palme, rastvorenim okom i zatvorenom knjigom. Od kojeg je, zbog zuba vremena , nebrige vlasnika ali i jednog davnog potresa, ostala tek glava ribe, okrajak oka, fragment knjige i , gotovo u cijelosti, palmina grančica. Zatečena, nijemo je ležala, sređivala misli i obuzdavala primisli. Pokušavajući razabrati krhotine snova pred zoru. I povode njenih razmaknutih nogu, vlažnog trbuha, nemirnih prstiju koji su istovremeno gužvali posteljinu i nježno milovali ramena, suspregnutog daha i čudnog , do tada joj nepoznatog, okusa na usnama dok je jezikom vlažila njihovu jutarnju suhoću.

               Ustala je još uvijek pod dojmom ranog iznenadnog buđenja. Pokušavajući se prisjetiti povoda  snovima koje je sanjala uvijek nakon što bi , prije nego što će zaspati, listala i čitala neki od starih rukopisa ispisanih crnom tintom koji su , uredno složeni, ispunjali police i ladice kredence od orahova drva u njenoj sobi. S drvenom maketom jedrenjaka na vrhu i nekoliko dunja i zrelih šipaka iz đardina poredanih po njenom rubu. I   čudnih susreta  na najneobičnijim mjestima s naočitim mladićem iz ugledne obitelji iz   nekog dalekog njoj nepoznatog grada u Italiji. Uvijek bi se, prisjećala se snova, on prvi pojavio vas u zlatu, onduliran i naprahan , bijel u licu, ukočen u pozi viteza koji uživa u bogatoj trpezi rasprostrtom pred njim koja lebdi, kao na oblaku, visoko, visoko gore iznad krovova kuća i gradskih zidina. Među jatima lastavica i čiopa koje slijeću i kljucaju posluženo grožđe, rogače i smokve u velikim gvantijerama ukrašenim lišćem ljutih naranača i bršljana. I zatim, nakon što mu žena neka neznana sva u bijeloj čipki u kristalni pehar ulije prošek, nazdravlja njoj koja mu sva ustreptala i topla gola prilazi s vijencem rusulica u kosi, buketom vrijesa, lovora i pelina u jednoj i  s praznom čašom u drugoj ruci. I on joj zatim, uz ledeni smiješak i prazan pogled pruža ruku a ona bi s njim, ona bi k njemu a ne zna kamo s buketom i gdje s čašom. I tako stoji i gleda ga a on, tiho, dubokim glasom izusti: Signora Contessa…i zatim nestade u plavom oblaku koji iznenada odnekud doplovi naletom vjetra. A ona, izgubljeno, očajno i uzaludno ponavlja: Mandaljena….Mandaljena…! I budi se sva u bunilu , kapljama znoja orošena čela, nesvjesna tišine noći i grčeva u želucu. Ili, on   leži na bijelom žalu zatvorenih očiju prepušten suncu i valićima koji mu plaću bose noge. Pored njega sjedi ona s knjigom i palminom grančicom u ruci. I šute tako osluškujući šum mora i kliktaje galebova koji se mahnito grabe za komade riba koje je, u prolazu barkom, bacio stari ribar. A njegova barka plovi ne dodirujući morsku površinu, prema obzorju čiju crtu prekidaju dva daleka otočića s kojih se čuje udaljeni ženski plač. On šuti i leži milujući rukom oblinu žala ona, odsutnim glasom, po tko zna koji put ponavlja: In segno di profonda…stima….In segno… pokušavajući uzaludno palminom grančicom potjerati malog srebrnog leptira koji joj želi uporno sletjeti na golo koljeno. I otvara oči iznenadivši se suzama u njima. I otrgnutim stranicama knjige razbacanim po postelji i podu. Ili, on zagrnut u plašt od crvenog veluta uzaludno pokušava   izaći iz velike slike, ulja na platnu, s teškim zlatnim okvirom na zidu u prostranoj saloči mramorna poda, visokih plafona i velikih kristalnih svijećnjaka . Sa crnim psom do nogu i mačem u koricama sa velikim zlatnim medaljnom na kojem se naziru inicijali «M.R.».  Ona mu uzaludno pruža ruke , bosa i promrzla bojeći se da pas ne zalaje i slika da ne padne sa zida. I pokriva se zatim pokrivačem ne bi li se  ugrijala ne razumijevajući zašto je i kuda  mali drveni jedrenjak sa kredence otplovio . I zašto se, odjednom,   zamutio odsjaj njena lica u malom zrcalu s okvirom od slonovače koje je, ne znajući zašto, oduvijek držala ispod kušina. S nekoliko svetih sličica, kipićem sv. Vlaha, krunicom i svilenim bijelim rupčićem.

              Po svjedočenju nekih jednom u listopadu davno, kada obično cvjetaju nespole i istovremeno zriju plodovi masline i lovora, izvjesni Crisolini Malatesta navratio u   ljetnikovac Fluvija Restića kako bi dogovorio njegovu kupnju za svoga staroga oca koji je poželio posljednje svoje dane skončati u gradu gdje se rodio. Tu je, nakon neobavljena posla, očekujući brod za povratak u Italiju, susreo djevojku Mariju, kćerku Flufijevu. Bio s njom cijelo poslijepodne i suton pričajući joj o sebi, svom životu, njenim dubokom zelenim očima,  nestašnim crnim pramenovima, nježnim djevojačkim rukama, sudbini vjerenice koja čeka i želji da se s ocem vrati i živi u jednom takvom ljetnikovcu kojeg je navodno u tajnoj oporuci njegov prvi vlasnik , ugledni gradski otac Malizio Zamagna, ostavio njegovoj pokojnoj majci. Iz iste stare obitelji Zamagna izumrle od posljedica iznenadne neizlječive bolesti koju su, navodno, prenosili rijetki srebrni leptirići koje nitko prije nije vidio. Niti znao da postoje. I koji se nikada poslije više nisu pojavili. Crisolini Malatesta  navodno je, još jednom došao u grad zaintrigiran pričom koju je čuo o Marijinim precima ali i da je, navodno, zaprosi i povede sa sobom. U međuvremenu se Marija udala za jednog kapetana, sina očevog prijatelja, također kapetana i s njim odselila u drugi grad poznat po kapetanima. I mornarima. I više se nikada nije vraćala u ljetnikovac .

            Mandaljena Restić, po majci Zamagna, godištima je sama živjela u ljetnikovcu. Društvo joj je pravila tek ostarjela Dragosta pomagajući joj povremeno da prebrodi krize i , koliko toliko, održava staro kameno zdanje puno praznih, propuhu i paucima prepuštenih, soba i hodnika. Ponekad bi joj, u noćima koje su mirisale na jod i sol s naletima jakoga juga, pričala o njenoj obitelji. Generacijama koje su napuštale grad, ostavljale imanje, prepuštale ljepost ljetnikovca vremenu da ga uruši kao i cijelu familiju Restić svehlih grana i bez mladih izdanaka. Majci udovici koja joj je posvetila život i čudnom nestanku njena oca odmah nakon ženine iznenadne smrti. Mariji , koja je umrla sama i napuštena u velikoj kapetanskoj kući u gradu kapetana. I mornara. O porodičnom stablu Restićevih. Životnim usudima Zamagninih. Čudnim glasovima koji bi se ponekad u gluho doba noći , po pričanju nekih, ćuli iz potkrovlja. Svojim molitvama i zakletvama. I sama ostajući zatečena čudesima koja su vremenom blijedila i ponovno se vraćala u fragmentima njenih priča koje se preostajale. Kao utjeha. I zavjet. Dok se ne zaboravi. Pričala bi joj  dugo i sporo dok se ne bi smirila i zaspala, o simbolici starog obiteljskog grba, izgubljenim posjetima i neobjašnjivom usudu koji je pratio njene pretke. Birajući riječi i pazeći da je previše ne ožalosti pretačući pojedinosti u bogati životopis izvjesne Signore Contesse  nevjerojatnih avantura, pustolovina i snova.

             I tog je sutona, s lukjernarom i krunicom u ruci, Mandaljena obilazila prostore ljetnikovca. Po nekom čudnom i njoj nejasnom i neobjašnjivom raspredu, najprije bi , uvijek iznova, glasno čitala natpise uklesane na kamenim pločama dugog hodnika kroz koji se ulazilo u veliku saloču :  DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. ; TOLLE CRVCEM TVAM ET SEQVER E ME. ;OLENDA  REDIBV;  MON VM. ;  IA…LIGR…HERE…S(v)IS 8, SEPLV DE O…MARC…CV…; HOC NO. DI… D ERE ; OSE…ERED(i)B(vs)SVIS; PRAESIDII. ET. CIVIVM COMODO…; H(i)C ROQVIESCIT… i , na kraju, ponovno  DILEXI. DECOREM. DOMVS. TVAE. Pokušavajući uzaludno dešifrirati i do kraja dopisati ispisano, dometnuti imena, otkriti povode, iznaći tragove tužnih i tragičnih priča o kojima su stari, oštećeni i nedovršeni uklesani natpisi svjedočili. Zatim je, nakon cjelodnevnog oklijevanja, kada je mrak već davno pao i udaljena crkvena zvona zaključila večernjice, ušla u svoju sobu. Legla na krevet i dugo čekala san. Ne usuđujući se popraviti posteljinu, pokupiti i složiti razbacane listove rukopisa i knjiga po podu i , sa obližnjeg burala, na kredencu vratiti maketu starog jedrenjaka. Prašnjavih nabreklih jedara i oštećenog pramca. Do krme mu staviti otkrtrljali napukli šipak. Doliti vode u vazi a stručkom pelina. Ležala je sklopljenih očiju. Mirna kao na odru. Na kojem će zavazda poćinuti. I na bijelom bumbaku oblaka otkriti anđele. Bucmaste i nasmiješene kao na svetim sličicama pod njenim kušinom. Nije se micala ruku sklopljenih na grudima. Prizivajući  snove u koje će utonuti. Samo je  tiho , osluškujući spore otkucaje srca, jedva čujnim glasom odlazeće, ponavljala: In segno di profonda stima. Prizivajući i moleći. Pokušavajući se sjetiti odakle joj je to poznato, gdje je to čula ili pročitala. Je li joj to možda jednom , nekada, netko napisao, poručio ili rekao skrivajući svoje nakane u poruci posvete bojeći se spomenuti ili izgovoriti njeno ime. 

MILAN MILIŠIĆ: KUTIJA SAMOOPLOĐUJUĆIH SIMBOLA

Prije 20 godina  5. listopada 1991., u tijeku srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik od neprijateljske granate, kao prva civilna žrtva u napadu na Grad, u svom stanu na Pločama, poginuo je pjesnik Milan Milišić. U spomen na velikog pjesnika Grada i prijatelja prilažem Milišićev neobjavljen osvrt na Lerovu predstavu Noć u Domu Radost   koja je ostala važnom karikom i sastavnicom Lerove teatarske kronologije.

/ Studentski teatar Lero: Noć u Domu Radost; ideja i režija Davor Mojaš; izvedba u klubu „Zelena naranča“, 18. siječnja 1986. u Dubrovniku. /

         Sagrađena na plamenu jedne svijeće, kretnjama osam djevojaka i vrpci s ubitačnom „new wave“ glazbom, pred nama je nova emanacija Davora Mojaša, čovjeka koji je kao pojedinac dao vjerojatno najveći doprinos teatru u Dubrovniku u posljednjih desetak godina. Nikad nećemo moći vidjeti retrospektivu Mojaševa rada u „Leru“ da bismo na pravi način izvukli osnovne značajke i zorno pokazali valjanost i jedinstvenost autorskog pristupa koji iza njih stoji. Govorim o stanovitoj vrsti senzibiliteta više nego o stilskom pristupu, mada bi se i o ovom potonjem sigurno dalo suvislo progovoriti u ovakvom povodu. Kazališni erotoman, sa dahom individualnog anarhizma i sa dubokim nagnućem ka „jezuitskoj“ čistoći scenskog, Mojaš predstavom „Noć u domu Radost“ dosljedno izvodi do kraja svoj teatarski credo. Pa ipak, njegov scenski govor nije erotolalija, njegov scenski iskaz nije rušenje, a njegova scenska čistoća je mnogo više smisao za redukciju nego posljedak duhovnog izoštravanja.

           Nedavno je Moamer Gadafi sazvao konferenciju za štampu u vezi sa zategnutim američko-libijskim odnosima, na koju je pozvao isključivo novinarke: „Ženska psihoza ima jaču moć ubjeđivanja; one će vjernije prenijeti moju poruku“, objasnio je Gadafi ovakvu svoju selekciju. U Mojašu očito djeluje neki srodan mehanizam; njegovo povjerenje u „transparentnost“ ženskih izvođača, nakon što se manifestiralo u velikom broju predstava, kulminira u ovoj, gdje pored Ksenije Glamočanin, Sanje Bender, Sanje Čelebić, Sanje Maslovar, Tamare Daničić, Ivane Lovrić i Eme Hadžiomerović ne nalazimo niti jednog muškarca. I premda su sve ove djevojke, napose Ksenija Glamočanin, dale primjeran doprinos ovoj predstavi, očito je da je, sa ovakvom apriorističkom podjelom, Mojaš krenuo ka nekom smislu koji se tiče ljudske podsvijesti koliko i kazališne svijesti.

       Na brzu ruku sastavljen popis predmeta i radnji na sceni – gumene patke, guma za žvakanje, svijeća i plamen, cigarete, češljanje i češalj, paljenje novinskog lista, zatvoren četverokutni prostor, metalni pokov zidova, crna odjeća – dostaje da se osvjedočimo o jarkom simboličkom usmjerenju predstave. Eliminacija muškog i eliminacija svjetlosti neodoljivo upućuju na Junga i njegova tumačenja nesvjesnog kao kolektivne spremnice čiji su ključevi simboli. Evo što on kaže: „Ženskost je u božanstvu prešućena, a tumačenje Duha Svetoga kao Sophia-Mater / Mudrost Mati / smatra se krivovjerjem. Kršćanska metafizička drama, „Proslov na nebu“, poznaje prema tome samo muške prikazivače, isto kao i mnogi prvotni misteriji.Ali i ženskost mora negdje biti; zato se ova vjerojatno može naći u tmini / podcrtao M.M. /. U svakom slučaju, stara kineska filozofija smjestila ju je tamo, naime u yin“. Ako pak izdvojimo kao indikatore četverokut pozornice i gumu / gumeni pačići, žvakača guma/ ova simbolistička suglasja postaju još razvidnija. Citiram „Simboliku mandale“: „Četverokutan prostor ima u istočnjačkoj simbolici, kao zemlja u Kini i lotos u Indiji, značaj yoni, ženskosti. Nesvjesno u muškarcu isto je tako žensko, i utjelovljeno je u animi. Ta uvijek predstavlja „manje vrijednu funkciju“ /…/ Ona je zastrašeno majčino krilo koje je kao takvo ambivalentne naravi.“

        Privid zla, koji se u predstavi stvara kontaminacijom prostora isključivo animom, produbljen je, scenski, time što su ženska bića u svom četverokutnom prostoru „pritisnuta“ nekim normama i svedena na „manje vrijednu funkciju“  svijeta. Koje su to norme, mi ne znamo niti uspijevamo doznati, ali ih za nas uspješno predstavljaju zidovi kutije. Sama kutija – potencirana scena – iznutra pokovana svijetlim metalom koji umnožava i vraća plamen jedne svijeće /“unutrašnja svjetlost!“/ djeluje kao mehanizam upravo činjenicom da je njen strop isto što i njen pod, /njezino nebo isto što i zemlja/, njen istok isto što i zapad, desno/lijevo, lijevo/desno itd.

Da ne jašemo odviše na ovakvim „alkemijskim“ izvođenjima, zaključimo s evidentnim: da, zahvaljujući održivosti na ovakvim vertikalama, „Noć u domu Radost“ djeluje višeznačno, što je njen nedvojben teatarski kvalitet.

Mojaševe „štićenice“ /izraz iz programa/ vezane su simbolički i obredno ne samo zagušenim prostorom nego i artefaktima kao što su cigareta, gumeni pačić, guma za žvakanje … Njihova izmjena žvake kao da parafrazira alkemijski brak,  (poznati citat koji počinje: „Vjenčaj gumij s gumijem…“). No slušajući ovakvo tumačenje može se steći potpuno pogrešan dojam o Mojaševoj predstavi u pogledu njenog hermetizma, odnosno komunikativnosti. Zato valja decidirano reći da se Mojaš suočava sa oprekom svjesno – nesvjesno ne opterećujući svoj rad psihologiziranjem. Sve provjere on obavlja na „lijevoj“, nesvjesnoj strani; tome nesumnjivo pridonose glumice svojom neopterećujućom ozbiljnošću. „Majčinsko“ skupljanje gumenih pačića, koje Velika Mama stavlja u izravno asocijativnu crnu nylonsku vrećicu bez ikakvih naznaka /“majčino krilo“!/, te konačno izdvajanje jednog od njih na nebu scene, kao moguća parodija silaska Boga k čovjeku i ulaska ovoga Bogu, samo je jedan od primjera Mojaševe alegorike; ponekad groteskne, ponekad mistički zatvorene, ali i lake, prozračne kao dječja igra.

Ponekad su to lirski pasaži začuđujuće nježnosti: scena pušenja nosi u sebi atmosferu sanjiva, povjerljiva razgovora, u kojemu su verbalni ritmovi zamijenjeni ritmom uvlačenja dima, a amplituda razgovora skicirana svijetlim krjesovima cigaret-žara na tamnoj pozadini.

       Socijalni aspekt ne interesira Lerovce i odsustvo citata u tom smislu doima se gotovo kao program; sve je podređeno psihičkom previranju i njegovu usmjeravanju u datost scene. Radnja uglavnom teče kroz „unutrašnje monologe“ sudionica koji se povremene ukrštaju u zajedničkoj šutnji ili njihovoj biološkoj uznemirenosti. /Zapamtimo da u čitavoj predstavi nema ni jedne izgovorene riječi, kao što nema ni jedne geste koja neopozivo upućuje na bilošto, koja obavezujuće navodi./ Zbog toga ni sam pristup temi /uvjetno govoreći/ nije analitički nego skokovit. U filozofskom pak središtu Mojaševa pristupa nalazi se problem relativiteta osobnosti. Crna odjeća, koju djevojke nose, čini od svih njih jednu i od svake sve. Ove zastupnice istolikosti rječito govore da je pojedinačnost nestalna kategorija i da je ja samo stanje svijesti u vremenu.Nasuprot tekstu, koji zahtjeva poznatljiv smislovni odnos, muzika ga ne mora imati. Mojaš pledira da ne mora ni kazališna predstava. Zato je struktura njegove predstave ritmička. I kao što glazba u njoj ne izražava, nema svoju ekspresiju, već samo zasipa – kao da je čitavo gledalište zatrpano „Šutom glazbe“ – tako ni glumci ne izražavaju svoje emocije ili kompleksnost situacije. Ispunjeni svojim asinkronim ritmovima, oni ispunjavaju prostor svojim fizičkim bićem s pripadajućim naznakama. /Sama scenografija djeluje kao jedna od suvremenih slikarskih instalacija budući se nameće kao scena u sceni/. Ovakvo ograničavanje unutrašnjeg prostora, kao i ograničavanje vidljivosti, i ograničavanje sluha, proizvodi dojam skučenosti koja je sigurno prispodobljiva nadziranom učeničkom domu, tvorničkom pogonu ili popravilištu, ali, isto tako, nadziranom unutrašnjem svijetu. Da li „štićenice“ sanjaju ono što čine /čine ono što sanjaju/, da li je kutija kutak u koji ne dospijeva moć sistema, gdje se slobodno može sanjariti, pušiti, masturbirati? Da li je simbolični okvir sistema ili jedna od pra slika unutrašnjeg svijeta? Štogod da jest, ona je platno slikama koje se nižu iza spuštenih očnih kapaka, slikama operušanim do kože asocijativnosti.Način na koji je to postignuto je redukcija izravnih značenja iz čega naziremo da je takva redukcija bitan vid Mojaševa pristupa. Nema danas u ovom pristupu ničeg avangardnog, ali, očito, njegova uvjerljivost raste iz jednog teatarski bogatog tla. Odgovarajući istodobno mnoštvu smislova „Noć u domu Radost“ nameće usporedbe sa srednjovjekovnom prikazivačkom praksom; gotovo bismo mogli reći da je ova predstava neka vrsta „areligijskog prikazivanja“.

           Do sljedan svom kazališnom solipsizmu, privrženik kontrapunkta, Davor Mojaš je okrenuo još jednu uzbudljivu stranicu svog djela, a „Lero“, svog ozbiljnog, pregalačkog rada.

                                                                           Milan Milišić