LOVOR, VRIJES I PELIN

LOVOR

„Gusta i crna raste  lovorika povrh mramora bijelih sjedalica, što se naokolo poredaše i zagledaše u rub onijemljene bunaršesme....“Ivo Lujo Rafael sjedi zagledan u pučinu.  I sunce, koje kao kolačić, nestaje u daljini.  I topi se u modroj juhi mora. Niže dolje, Stari  Vrtlar „mučaljivo brusi  oštricu kose“.   Sluša  dječak gavotu  sutona  i zvuk što ga  iskreći stvaraju brus i kosa. I gunđanje  Starca Vrtlara među visokom travom. Ostavljen, Ivo Lujo Rafael nije znao gdje  je. Nije znao kamo bi. I zašto bi.  Prošlo je već bilo podosta vremena  i sunce  samo  što nije sasvim utonulo. Pokušao je plakati, ali se bojao poremetiti slijed zvukova. I glasova koji su mu odzvanjali u glavi. I zazvati majku i sestre, nekuda  odlutale.  Staroga Vrtlara se plašio. Nijemo  je  sjedio u svojem bijelom odijelu, uplašen i izgubljen.  Samo mu je kaplja suze  spuznula  niz lice. I ostavila  maču na bijeloj košuljici. Hlad sutona nudio je svoje tajne. „U tome  je hladu lovorika potamnjela šarom paunaste  kadife.“

VRIJES

Slijepa Gospođa Mare iznova je osluškivala dah Grada kroz rastvoreni prozor saloče. „Dva puta  su zamlatili Zelenci zvonom na gradskoj uri - a to znači da su zazvonile  dvije  ure poslije  padne...“ - promrmlja gespađa Mare.   Ivo Lujo Rafael skriven iza zavjese,  promatrao je  staricu. Pokušavao  je odgonetnuti  tajne i moći njenog sljepila.  Kako ta da zna koje su ure, a ne vidi - pitao se. I kako ta da razaznaje mirise cvijeća, a nikada ne  izlazi  iz  saloče – pitao se. Ivo Lujo Rafael mirisao je po miholjicama.  Prepoznala ga  je  po tom vonju koji uznemiruje iako se, kao i obično u to doba dana, skrivao u teškom velutu koltrine.  „Eh!...vidiš,  i  one  su se uputile a ima ih!...“ - gledajući prema njemu šapne  Gospoda Mare. „Počimlju od Gospe,  pa  sve  jedna  po jedna,  idu,  idu, - a kad su umorne,  počinu ispod megje u hladu velikijeh maslina  i tu šapnu polako  od cvijeta do cvijeta  onu riječ,  koju ne valja zaboravit na putu, -  pak ražežu svoj mali feralić ... onako žute,  malešne,  zabodene u crnu zemlju - a mirne,  kako svijeće na oltaru,  činu ti se iz daleka duplijeri na  "Korosante" ... I one znadu gdje idu!..." - izgovori Gospođa Mare,  zatim duboke uzdahne kao da  očekuje nastavak. Do Mihajla - je  li  ?! - ohrabri se Iva Lujo Rafael.  Starica ništa ne  odgovori. Dječak iz  džepa kratkih svijetloplavih hlača,  izvuče  uveli stručak raznog toga jutra ubranog bilja.  Klekne do starice,   „pak joj približi do lica kitu cvijeća“.  A ovo? – upita. Gospođa Mare, „povonjala i podigla glavu,  kao da  slijedi daleki zov - Ovo?...ovo je vrijes, što raste na kamenu!..“ - izgovori i sklopi oči. I usne vječni san. U naslonjaču od staroga  oraha. Procavtio je, jeli? - krikne  Ive Lujo Rafael.   I plačući otrči iz saloče.

I

„Marija-Orsola nije rekla ni riječi! - Prignula je glavu i pošla.“ Vjetar koji je osjetio po dlanovima bio je hladan i nježan. I činilo mu se da , tako stojeći na propuhu, iz daljine čuje kako Zelenci udaraju ure neke i kako koltrine plešu i svojim plesom prizivlju... I kako dolje, pod prozorom, plačnim glasom neka žena izgovara: „Atropos se zvala!“ Stajao je tako nasred saloče osluškujući zvukove. Ispruženih dlanova kao da očekuje da mu netko daruje zahare ili možda bokunić kotonjate ili...I , odnekud, muha „breculja“ doleti na prazan žmul i tiho nastavi kružiti rubom koji mirisaše na jučer ispijeni prošek. I njene usne - spravne na cjelov. I na laku noć... I na dobro jutro... Stajao je i slušao.  Mali bijeli promrzli dlanovi i dalje su bili ispruženi. Kaplja suze potekla je iz oka. Jedna pa zatim druga. I osjetio je mokrinu između noga. I izusti: „Reci joj neka dodje...“ Zatim sjedne na pod sklopivši ručice u krilu. Očekujući što će se dogoditi.

PELIN

„...Bijele  su im halje  do koljena, a vrat,  ruke, noge  - sve  to mlado,   vedro,  nago.  - Grudi su im tek probile ispod nabora bijelijeh,  vunenijeh tunika.  - Snaga  i čistoća je u tim oživijelim likovima antičnijeh igračica Tanagore. I djevojke  su skočile,   planule u jedan smijeh i opet mahom umukle; - pa  se  tad zagrlile,  izljubile  i zatrčale  do prohoda,   da još uhode,  kuda  li će  strašilo da umakne. - Svaka im riječ,  - ritmička i zvučna,  - prati nenadane, a rijetke geste tjelesa harmonijom vječne  mladosti...“ Ivo Luje Rafael stajao  je zatvorenih   očiju.   U ruci  je   stiskao kiticu mladih, tek ubranih grančica  pelina. I crvenio se u licu.

MILAN MILIŠIĆ: LJUBIČASTI STRADUN

Scenskim recitalom „Ljubičasti Stradun“ Studentski teatar Lero iz Dubrovnika daje svoj prinos obilježavanju 70. godišnjice rođenja i 20. godišnjice smrti dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, prve civilne žrtve tijekom srpsko-crnogorskog agresije na Dubrovnik. Poginuo je od neprijateljske granate na pragu svoje kuće u Župskoj ulici  5. listopada 1991. „Ljubičasti Stradun“ je Lerova posveta svom predanom, redovitom gledatelju, pratitelju, „pričuvnom dramaturgu“, kritičaru i prijatelju Milanu Milišiću.

MILAN MILIŠIĆ

LJUBIČASTI STRADUN

Scenski recital u spomen Milanu Milišiću.

Ima jedno vrijeme u ljetnu večer kad Stradun postaje ljubičast. (M.Milišić)

Režija i adaptacija: Davor Mojaš / Tehničko vodstvo: Mato Brnjić / Svjetlo i ton: Marko Mijatović / Tonska montaža: Viktor Lenert / Scenografija: Konstrukcija od „Ljepirica“ / Rekvizita: Lerovo potkuplje „Vidi oblak!“ / Plakat: Nora Mojaš / Sudjeluju: Ksenija Medović, Sebastijan Vukosavić, Antonia Basić, Nila Miličić-Vukosavić, Leona Ribić, Maro Drobnić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec, Latica Zekić i ....

„Ljubičasti Stradun“ sačinjen je od izbora pjesama, fragmenata eseja, putopisa, proznih, dnevničkih i drugih zapisa Milana Milišića iz njegovih zbirki pjesama i nekih drugih posmrtno objavljenih knjiga. Također, korištene su i skladbe za koje je Milišić pisao tekstove (nikada objavljena pjesma „Moskva“ dubrovačke grupe „Modeli“, pjesma  „Emili“ u interpretaciji Buca i Srđana) i pjesme Toma Waitsa kojeg je rado slušao. Korišteni su i fragmenti sudskih presuda, korespodencije i nekih osobnih svjedočenja i zapisa važnog traga književnog i svakodnevnog dubrovačkog vremenopisa pjesnika koji je, istovremeno, na poseban zaljubljenički i preljubnički način volio Dubrovnik, Grad koji je ostao uporišnim i prepoznatljivim inspiracijskim znakom Milišićevog stvaralaštva.

 -----------------

Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule. Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno. U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu ; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu. Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost. Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije. 

(M.Milišić)

Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.

Osječam se kao dio neke mašine koja je poslije zastoja rastavljena, potom ponovo grubo sastavljena, čujem njene kloporave performanse, ali ja više nisam u njoj, naprosto sam ostavljen sa strane, zabačen. U najboljem slučaju, mogu tu zarđati.

Nikad nisam mogao biti iskren. Iskrenost drugih me ubijala. Moja žena mi je dala zamotuljak sa njenim dnevnicima iz mladosti . Kao zalog našeg zajedništva, i kao iskaz njene iskrenosti. Nisam otvorio taj paket.

Trudio sam se, međutim, da ono što kažem ne bude laž. Ili, da koliko je moguće ne bude neistina. To nije lako i zahtjeva dosta vježbanja. Ono što »jest« i ono što »nije« često su tako zamješani u našem iskustvu da ću sa više uvjerenja pričati o nečemu što mi se možda nije dogodilo (a moglo je), nego o nečemu što mi se dogodilo ali nije u punom smislu odjeknulo u meni. Granicu zavađenih carstava teško je konstantno nadgledati i čovjek se može naći u čudu kad otkrije da se borio na obje strane istodobno.

Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.

Tamo gdje sam unajmio odjelo za maturalnu

Unajmit ću i frak za svoj pogreb.

Mogao bih uskoro umrijeti

Jer nemam pametnijeg posla

Slušajući zaglušenu eksploziju

Svake mrvice kruha koja pada na pod.

(Milan Milišić)

Premijera u Lero Teatru u Lazaretima 19.studenog 2011. u Dubrovniku u Noći kazališta.

U 18 sati i u 19 sati i 15 minuta.

Studentski teatar Lero

 Lazareti, Frana Supila b.b., 20000 Dubrovnik / tel +38598 427635 / tel.fax. +38520 42 3556

e-mail: studentskiteatarlero@du.t-com.hr

NOĆI NADOMETNUTE

Kada su mu iz Martecchinije tiskare donijeli prvi otisnuti primjerak knjige Periegesis orae ragusanae Đuro Ferić nije mogao obuzdati suze koje su mu kvasile duboke bore oko očiju i lagano puzale niz lice. Držeći je u rukama prisjećao se svojih dugih šetnji dubrovačkom okolicom, posjetima obiteljima koje su živjele na teško pristupačnim čempresima uokvirenim obroncima brda gdje su se generacije rađale i umirale i gdje se rijetko dolazilo. I gdje se , u nevolji, bježalo. Prisjećao se stihova i melodija starih zaboravljenih pjesmica, pokornica, uspavanki i uzdahnica koje su mu starice naricale dok ih je zahvalno i s punom koncentracijom slušao. Suosjećao s njima. Plakao i molio se.  I zapisivao tražeći uvijek poneko dodatno pojašnjenje, detalje  ili podatak koji bi također bilježio po listovima papira pazeći dobro da im se ne pomiješa redoslijed i da uvijek budu na okupu. I onda, kada bi se nakon dugog hoda samo njemu znanim stazama skrivenim kapinikom i dračom , vraćao onim drugim puteljcima uz koje je vazda cvjetala žuka i oko  kojih su , na njegov pogled, sazrijevale maginje. Crveneći se i žuteći  u bogatim grmolikom krošnjama. I otpadale zrele među ciklame i tratinčice. I onda kada je, obilazeći mjesta gdje je, kada bi im bilo vrijeme, brao šparoge i kuke i divlji luk i drugo bilje koje bi onda, razrijedivši ga i razvrstavši ga, kuhao s nekoliko patata  dodajućim ih u zdjelu sa tvrdo kuhanim jajima začinjenim  kvasinom . I maslinovim uljem koje je dobio s otoka gdje je jednom ljeto obogatio novim pričama koje su mu žene otočke  u crnom pričale. I koje je već iste zime objavio. Prije nekih drugih koje je davno pozavršavao. Namjerno ostavljajući po strani  već skoro zgotovljene rukopise: Fedre Augustove odsuzgnika pricze Esopove u pjesni slovinske prinesene i Pricizesedam  ismetnute knjigha Fedrovijeh, a sad ovi napose sa podpunu zjelochju nadometnute. Nadometnute kao grmjelice krunice od koje se nije odvajao. U dugim noćima nesna. Kada mu  se u glavi miješao miris  sumpora,  bilja, tinte, joda, voska i izgorjelih listova papira koje bi znao, kada bi mu noć ušla u zjenice, zapaliti na treperavom plamenu lumina. Ostavljajući da mu gorući papir opeče prste. I nagori duge sijede vlasi koje su mu padale zapuštene niz ramena. Noći koje su se izmjenjivale iscrpljivale su ga a dušu mu svakom urom tame i tišine novim snomoricama ranjavale. Sasvim klonuo, blijed i usporenih pokreta, teturao je među razbacanim knjigama, zgotovljenim i započetim rukopisima od kojih je, noći jedne južne i tople, posložio rubove puteljka po saloči oko velike trpeze. Umislivši da šeta među tako složenim suhozidima. Međama od knjiga iz kojih niče cvijeće koje po njemu miriše. I puzavice neke žute i ljubičaste koje dodiruju plafon i ponovno se spuštaju dolje prema drvenom podu po kojem on , iznemogao i iscrpljen, puže očekujući da ga iznenade neke njemu nepoznate grančice gorkijeh trava. Naslućeni pupoljak. Propupali list ili mladica izniknula iz najdeblje knjige u kojoj je zabilježio sve njemu znano cvjetajuće i listajuće u đardinu ljetnikovca u kojem ga je ona , jednog davnog premaljeća, dodirnula obrazom i okrznula golim ramenom. Držeći u ruci kiticu odocnjelih carevića i tuberoza. Znao je tada koju će i kada knjigu njoj posvetiti. I kome svoj miris duguje glicinija. U predugoj noći koja je uslijedila nakon njenog iznenadnog odlaska. I utihnulog zvona kapelice u kojoj je oltar, očistivši prašinu sa svijeća,  okitila tog jutra, iz vlastita herbarija odabranim i ubranim, bogišama, azalejama i ljubicama. Periegesis ore ragusanae ! Ne govoreći nikom o neizvedivoj premetaljci slova iz naslova koja nikada i nikako ne može dati njeno ime. I one noći nadometnute kada su ga našli kako izgubljen leži na podu  među razbacanim knjigama. Rasutim biljem i sasušenim cvijećem i uvelim grančicama. I sagnjelim narančama , limunima i dunjama na kredenci koje su nadlijetala jata modro-srebrnih mušica.



AGATINA UTIHA

   Kroz razbijeno prozorsko staklo nazirali su se prvi proplamsaji zore. Golubovi su još spavali po obližnjim krovovima. S kljunovima skrivenim ispod krila. I nogama ispruženim prema nebu.

       Agata je, kao i obično, ležeći u krevetu, promatrala u polutami jedva tek naziruće slike po zidovima sobe. Iznova pokušavajući razabrati redoslijed ulazaka čudnih likova iz jedne u drugu sliku. Žene sivih lica i bijelih ruku u srebrnim dugim haljinama koje se ,usplahirene, iz neke nepoznate vedute grada vraćaju u svoj grupni portret. Jednog gospodina u crnom odijelu kako zatvara kišobran i dostojanstveno nestaje u daljini naslikane ulice. I tu ostaje kao jedva primjetna siva kontura u dnu slike. I sunce kako obuzdava sjaj dok obasjava ostavljeni komplet za čaj na zelenom stolnjaku kojim dominira mrtva priroda. Nekoliko naranača, smokava i grozd grožđa po kojima mirišu noći u njenoj sobi. I kako nepoznata gospođa , portretirana do pojasa,  postaje sve starija s prvim vjetrima jutra. I kako druga gospođa , na susjednoj slici, popravlja nevješto i uzaludno nestašne pramenove sijede kose koji su joj , u međuvremenu, zaklonili suzne oči. I kako se ženski akt prekriva bijelim prozračnim velom dok gradski zvonik otkucava prve ure zore. I kako, a to je redovito bio zaključni čin tih čudnih zbivanja, nekoliko anđela sa ormara, ostavljajući uobičajeni raspored žutih dunja po rubovima, prelijeće sobu i nju u krevetu i ostaju među bijelim oblacima panorame grada u teškom zlatnom okviru na zidu suprotnom od prozora. 

       Dogodilo se da je iznenada , pred samu svadbu, dok  se mlada u bijeloj haljini s buketićem od žutih frezija  još ogledala i sebi divila pred velikim zrcalom, njen voljeni i jedini onesvjestio. Do njenih prijateljica, mirisnih i dotjeranih sinjorina koje su vjenčanje svoje prijateljice doživljavale kao još jedan generacijskih uspjeh maturantica klasične gradske gimnazije, došao je glas o tom događaju. O onom što se mladiću dogodilo ispričao je, birajući rečenice, ugledni gradski bilježnik u crnom odijelu s kišobranom koji mu je služio kao bagulina.  Zatim je, zadovoljan obavljenim , zamakao niz prvu ulicu. Otvarajući i zatvarajući crni kišobran. Iz samo njemu znanih razloga, zaustavio se na samom početku ulice. I ostao tako. Nepokretan s poluotvorenim kišobranom. Njegovi se na nisu pojavili. Navodno je, kasnije su među sobom pričali i prepričavali prestravljeni preostali svatovi, mladić ,opraštajući se od oca i majke, popio na iskap čašicu likera. Spravljenog i ostavljenog po starom obiteljskom receptu od nekoliko odabranih trava. I isto toliko plodova biljaka posebnih i prepoznatljivih mirisa. Kakada popio liker, kažu, nasmješio se i srušio na pod. Bez svijesti je ležao nekoliko sati. Kada su došli liječnici s medicinskim sestrama  - bilo je kasno. Mrtvog, u crnom vjenčanom odijelu, položili su ga na krevet. Saznavši za tragičnu vijest, pet se prijateljica zagrlilo i zaplesalo neko usporeno djevojačko kolo karakteristično za slične tužne prigode  u tom kraju. I onda, nakon što je rumenilo njihovih lica zamijenilo sivilo, raštrkale se lepršajući u svojim srebrnim haljinama okolnim ulicama. I poljanama gdje bi se susretale, zatim ponovno nestajale i nalazile. Ostajući, na kraju,  zajedno u grupi kao na zaustavljenoj fotografiji nekog davnog maturalnog izleta: njih tri stoje raspletenijeh kosa a dvije , podno njihovih nogu, leže na boku glava približenih i nogu prekriženih. Ona koja je stajala u sredini u ruci je držala buketić frezija. Žutih.

       Nepoznata gospođa, za koju nitko među okupljenim svatovima nije znao  kako je i odakle je došla ni tko ju je pozvao, sjedala je u stolici i zamišljeno pušila. Duge i tanke cigarete s malim postotkom nikotina. među njenim njegovanim prstima dogorijevale su jedna za drugom. Pred nju je, netko od domaćina, stavio zdjelu sa svježim voćem. Nekoliko naranača, smokava i grozd grožđa. Iznad njene glave letjele se male zelene mušice. Privučene dimom  cigarete. Netko je , dok su se djevojčini svatovi okupljali, tek spomenuo neku njenu daljnju vezu sa mladićem. Ženikom koji je, navodno, bio s njom u nekom dalekom zagonetnom srodstvu. Spominjući i mogućnost da mu je ona bila prva dadilja koja ga je njegovala dok mu se majka oporavljala od teškog poroda a otac, kapetan duge plovidbe, plovio dalekim južnim toplim morima. I nitko se nije obazirao ni kada se, pred njm, iz zdjele  otkoturala naranča. A ona je, pedantno, vratila u zdjelu  na prijašnje mjesto. Pazeći da ne poremeti raspored voća.  Zatim ugasila cigaretu i nastavila sjedati mijenjajući boju očiju. I povremeno popravljajući frizuru. Nestašne pramenove kose koji su joj zaklanjali čelo. I sve izgubljeni pogled.

        Agata je dugo zurila u mirnu površinu ohlađenog čaja kojeg je, u zoru, skuhala od svježe ubrane metvice. Tih prvih dana proljeća iznikle i prolistale u malim grastama , među ostalim nasadima cvijeća uredno posloženim na drvenom pitaru koji je pokrivao donji rub prozora južne fasade kuće. I zaklanjao pogled znatiželjnima a njoj omogućio stalni dosluh s proljećem. Uvijek bi tako, dok je opčinjena gledala u svijetlo zelene listove hortenzija , uspoređivala boju čaja u šalici sa listovima biljke koja bi redovito, u to doba godine, granala svoje cvjetne glave oduzimajući prostor prozorskom oknu i iznenađivala raskošnošću cvjetova koji su je , mirisom, podsjećali. U čaj bi potom, iz male srebrne žličice, sipala cukar u blijedozelenu tekućinu bojeći se promiješetati. Nije mogla podnijeti uzburkanost čaja a i sam osjećaj da će se cukar u njemu rastopiti budio je u njoj nelagodu. Baš kao i  sam čin njegovog ispijanja. Usprkos preporuci liječnika da svako jutro započne upravo čajem od metvice. Nekoliko neispijenih šalica čaja na stolu pred njom podsječalo ju je na protekle dane. Jutra neodlučnosti i  osame. Utiha u duši iz kojih nije uspjevala pobjeći. Sve bi na vrijeme pripremila. Noć ranije ubrala bi listove, u zoru, čim bi se probudila , skuhala bi vodu i kada bi provlila,  listove , kroz prste, spustila u ključalu vodu. Zatim bi, neko vrijeme, odsutno uživala u mirisu mente a , onda,  ulivši čaj u šalicu, sjela na stolicu uz stol i čekala. Ni tog jutra zlatni galebovi s ruba šalice nisu poletjeli. Ostali su iznad plave naslikane površine mora koja se pretapala s istim takvom bojom na oslikanom porculanskom tanjuru.

       Otvarale su se stranice njenog uspomenara. Fragmenti rečenica. Tragovi suza. Povodi nekim njoj nikada jasnim postupcima. Dani djetinjstva, noći mladosti i najrazličitiji detalji igara kojima se prepuštala. Kada bi joj strogi roditelji to dozvolili. I njenu ljubav prema slikarstvu. I prve pjesničke sentimentalne okušaje. U kojima su se jasno prepoznavali uzori. Susret s njim. Obvezujuće sate koje je provodila sa svojim prijateljicama. Kada bi zajedno, maštajući o budućnosti, postajale buket. Ona, Agata i njih tri: Lovor, Vrijes i Pelin. U njenom krilu...

LOVOR: Jesi li vidjela kaplju suze na njenom licu?

VRIJES: Davno je bilo kada smo gledale zamišljeno u daljinu.

PELIN:  Brojeći galebove na obzorju.

LOVOR: Kako joj je spuznula niz obraz...

VRIJES:  Jeste li je vidjele kako bijelom maramicom briše ruž sa usana?

LOVOR:  I kako ga potom skriva u njedrima.

PELN: A galebovi?

LOVOR: Oni su odletjeli....negdje…

VRIJES:  Kada ih je zvono iz kapelice potjeralo...

PELIN: Ja ga nisam čula.

LOVOR: Ali je zvonilo.

VRIJES: U našim dušama.

PELIN: A galebovi?

LOVOR: Oni su sletjeli….negdje…

VRIJES: Spominjete  li se porculanskog servisa kojeg je poklonio mladi kapetan sinjorini Agati kada se vratio s prve plovidbe?

LOVOR: Koji je godinama ostajao u staroj kredenci među kristalnim čašama.

PELIN: Iz kojih se, jednom godišnje, pilo bijelo vino.

VRIJES: Uz spomen na mladog kapetana...

LOVOR: ...I godine Agatine tišine.

PELIN: Kako se ne bi spominjala…

VRIJES: Bože, tko bi rekao da je ona....

LOVOR: Ne govori!

VRIJES: Šuti!

LOVOR: Bolje je tako!

       Njih tri su govorile. Ostale dvije su šutjele. Znala je Agata povod njihovoj šutnji. I rečenicama svake od njih kada bi uzdahnule. Odvajala ih je i razlikovala  po mirisima. Lovora, vrijesa i pelina. Svjesno zaboravljajući njihova prva imena.  I takvim imenima ih je zvala. U muškom rodu: Lovor, Vrijes i Pelin. To ih je zabavljalo, pa bi, u trenucima opuštanja one, uz smijeh skrivenih namjera, Agatu zvale - Buketić! Tepajući joj dok im je otkrivala tajne svoje ljubavi. Toplinu njegova dodira. Sveznačnost njegova poljupca. Planove za skoro vjenčanje. Zajednički život u njegovoj kući s velikim đardinom punim palmi, eukaliptusa, cikasa i magnolija. - Reci nam Buketiću, kakav je njegov dodir i mirišu mu li ruke po moru? - znale bi je upitati. - Pričaj nam o njegovim koljenima, rameminima, o tome kako mu raste dok te ima? - inzistirale bi. Pričala bi im iscrpno o njegovim usnama, o dugom strasnom poljupcu koji bi potrajao prije nego što bi otišao. O tome kako bi, nakon dugih zagrljaja bili žedni i kako bi se napili vode iz iste čaše a on joj spominjao recept nekog mirisnog likera svoje majke. I o drugi im je  detaljima pričala o kojima su one slušale satima. I kasnije, u svojim snovima, rasčlanjivale u nove pojedinosti koje bi krile pri ponovnom zajedničkom susretu. I onda kada je Agata pristala da je svaka od njih naslika. Golu u postelji s čeznutljivim pogledom i nemarno prebačenim linculom  preko bokova. Otkrivenih grudi i , za tu prigodu, posebno zarumenjenih obraza i crvenilom osjenčanih usana.  U pozi očekivanja i nadanja. Koreografiju nogu i ruku Agata je nazvala: Zadovoljstvo! Pretpostavljajući višeznačnost naziva ali i svekolikost svojih emocija, strasti i obuzdanih poriva. Svaka od prijateljica donijela je svoje platno i uljane boje, preostale od završnog maturalnog ispita iz slikarstva. Slikale su je nekoliko noći i kada su završile posao, Agata je odabrala najbolju. Njoj najdražu sliku. Ulje na platnu koje je odlučila uokviriti i objesiti u svojoj sobi. Možda je darovati njemu, jednom, kada joj tjelo izgubi svježinu . Preostale dvije slike uzele su njene autorice. Sa onom koja je naslikala njoj najdražu sliku, noć kasnije, zajedno je prepravila onaj dio koji ju je činio prepoznatljivom. Crvenilo kose preslikali su žutom bojom, promjenili boju očiju , intervenirali crvenom bojom na usnama, korigirali nos i doslikali prsten na njenoj ruci.

       Oblak, koji je natkrilio gradski zvonik, bio je okrugao. Kao velika bijela lopta, nabodena na gromobran koji je stršio . "Bože mi prosti, kao naranča od bumbaka."  - zausti Agata i zatvori prozor.

        Utiha u kojoj je živjela bilo je njeno stanje duše. I samo je tako mogla odsanjati dan i prespavati noć. Zatvorena u četiri zida s dva prozora. Koja je otvarla po samo njoj razumljivom rasporedu pazeći da uvijek jedan bude otvoren. Da ne osjeti proropuh. Ili vjetar koji bi mogao u sobu donijeti neke druge mirise izvana. Nigdje nije izlazila. Poluslijepa bila je sigurna u dobro znanom rasporedu namještaja. Stola, stolica, kreveta i fotelje. Velike obiteljske kredence i slika uokvirenih u teške zlatne okvire.  I predmeta koji su, svaki na svoj način, bili dio njenih života. Uspomena koje su je održavale u životu. Točno je znala gdje se nalazi njegov vjerenički dar, gdje njegovo bijelo odijelo za vjenčanje od kojeg je odustao na nagovor majke. Gdje njegova pisma. Gdje  njena vjenčanica i sasušeni buket frezija. Gdje njena mladost u zapisanim bilješkama, fotografijama i drugim uspomenama. I koji će dio sobe u ponoć obasjati mjesečina i u koje doba dana će zraka sunca obasjati koju sliku na zidu. I kada će , jednog sutona kada odluči, zauvijek ostati ležati ne očekujući nikoga. Kao i sva godišta koja su prošla. U njenoj duši produbljujući utihu. Koja joj je produžavala život. Svakom novom kapljom gorčine. I hladnog čaja u šalici kada bi na njene rubove sletjeli crni leptiri. Ljepirice! - kako ih je od milja zvala dok bi nestajala u svojoj tišini.

        Kroz razbijeno prozorsko staklo nazirali su se prvi proplamsaji zore. Glubovi su još spavali po obližnjim krovovima. S knjunovima skrivenim ispod krila. I nogama ispruženim prema nebu.