Kroz razbijeno prozorsko staklo nazirali su se prvi proplamsaji zore. Golubovi su još spavali po obližnjim krovovima. S kljunovima skrivenim ispod krila. I nogama ispruženim prema nebu.
Agata je, kao i obično, ležeći u krevetu, promatrala u polutami jedva tek naziruće slike po zidovima sobe. Iznova pokušavajući razabrati redoslijed ulazaka čudnih likova iz jedne u drugu sliku. Žene sivih lica i bijelih ruku u srebrnim dugim haljinama koje se ,usplahirene, iz neke nepoznate vedute grada vraćaju u svoj grupni portret. Jednog gospodina u crnom odijelu kako zatvara kišobran i dostojanstveno nestaje u daljini naslikane ulice. I tu ostaje kao jedva primjetna siva kontura u dnu slike. I sunce kako obuzdava sjaj dok obasjava ostavljeni komplet za čaj na zelenom stolnjaku kojim dominira mrtva priroda. Nekoliko naranača, smokava i grozd grožđa po kojima mirišu noći u njenoj sobi. I kako nepoznata gospođa , portretirana do pojasa, postaje sve starija s prvim vjetrima jutra. I kako druga gospođa , na susjednoj slici, popravlja nevješto i uzaludno nestašne pramenove sijede kose koji su joj , u međuvremenu, zaklonili suzne oči. I kako se ženski akt prekriva bijelim prozračnim velom dok gradski zvonik otkucava prve ure zore. I kako, a to je redovito bio zaključni čin tih čudnih zbivanja, nekoliko anđela sa ormara, ostavljajući uobičajeni raspored žutih dunja po rubovima, prelijeće sobu i nju u krevetu i ostaju među bijelim oblacima panorame grada u teškom zlatnom okviru na zidu suprotnom od prozora.
Dogodilo se da je iznenada , pred samu svadbu, dok se mlada u bijeloj haljini s buketićem od žutih frezija još ogledala i sebi divila pred velikim zrcalom, njen voljeni i jedini onesvjestio. Do njenih prijateljica, mirisnih i dotjeranih sinjorina koje su vjenčanje svoje prijateljice doživljavale kao još jedan generacijskih uspjeh maturantica klasične gradske gimnazije, došao je glas o tom događaju. O onom što se mladiću dogodilo ispričao je, birajući rečenice, ugledni gradski bilježnik u crnom odijelu s kišobranom koji mu je služio kao bagulina. Zatim je, zadovoljan obavljenim , zamakao niz prvu ulicu. Otvarajući i zatvarajući crni kišobran. Iz samo njemu znanih razloga, zaustavio se na samom početku ulice. I ostao tako. Nepokretan s poluotvorenim kišobranom. Njegovi se na nisu pojavili. Navodno je, kasnije su među sobom pričali i prepričavali prestravljeni preostali svatovi, mladić ,opraštajući se od oca i majke, popio na iskap čašicu likera. Spravljenog i ostavljenog po starom obiteljskom receptu od nekoliko odabranih trava. I isto toliko plodova biljaka posebnih i prepoznatljivih mirisa. Kakada popio liker, kažu, nasmješio se i srušio na pod. Bez svijesti je ležao nekoliko sati. Kada su došli liječnici s medicinskim sestrama - bilo je kasno. Mrtvog, u crnom vjenčanom odijelu, položili su ga na krevet. Saznavši za tragičnu vijest, pet se prijateljica zagrlilo i zaplesalo neko usporeno djevojačko kolo karakteristično za slične tužne prigode u tom kraju. I onda, nakon što je rumenilo njihovih lica zamijenilo sivilo, raštrkale se lepršajući u svojim srebrnim haljinama okolnim ulicama. I poljanama gdje bi se susretale, zatim ponovno nestajale i nalazile. Ostajući, na kraju, zajedno u grupi kao na zaustavljenoj fotografiji nekog davnog maturalnog izleta: njih tri stoje raspletenijeh kosa a dvije , podno njihovih nogu, leže na boku glava približenih i nogu prekriženih. Ona koja je stajala u sredini u ruci je držala buketić frezija. Žutih.
Nepoznata gospođa, za koju nitko među okupljenim svatovima nije znao kako je i odakle je došla ni tko ju je pozvao, sjedala je u stolici i zamišljeno pušila. Duge i tanke cigarete s malim postotkom nikotina. među njenim njegovanim prstima dogorijevale su jedna za drugom. Pred nju je, netko od domaćina, stavio zdjelu sa svježim voćem. Nekoliko naranača, smokava i grozd grožđa. Iznad njene glave letjele se male zelene mušice. Privučene dimom cigarete. Netko je , dok su se djevojčini svatovi okupljali, tek spomenuo neku njenu daljnju vezu sa mladićem. Ženikom koji je, navodno, bio s njom u nekom dalekom zagonetnom srodstvu. Spominjući i mogućnost da mu je ona bila prva dadilja koja ga je njegovala dok mu se majka oporavljala od teškog poroda a otac, kapetan duge plovidbe, plovio dalekim južnim toplim morima. I nitko se nije obazirao ni kada se, pred njm, iz zdjele otkoturala naranča. A ona je, pedantno, vratila u zdjelu na prijašnje mjesto. Pazeći da ne poremeti raspored voća. Zatim ugasila cigaretu i nastavila sjedati mijenjajući boju očiju. I povremeno popravljajući frizuru. Nestašne pramenove kose koji su joj zaklanjali čelo. I sve izgubljeni pogled.
Agata je dugo zurila u mirnu površinu ohlađenog čaja kojeg je, u zoru, skuhala od svježe ubrane metvice. Tih prvih dana proljeća iznikle i prolistale u malim grastama , među ostalim nasadima cvijeća uredno posloženim na drvenom pitaru koji je pokrivao donji rub prozora južne fasade kuće. I zaklanjao pogled znatiželjnima a njoj omogućio stalni dosluh s proljećem. Uvijek bi tako, dok je opčinjena gledala u svijetlo zelene listove hortenzija , uspoređivala boju čaja u šalici sa listovima biljke koja bi redovito, u to doba godine, granala svoje cvjetne glave oduzimajući prostor prozorskom oknu i iznenađivala raskošnošću cvjetova koji su je , mirisom, podsjećali. U čaj bi potom, iz male srebrne žličice, sipala cukar u blijedozelenu tekućinu bojeći se promiješetati. Nije mogla podnijeti uzburkanost čaja a i sam osjećaj da će se cukar u njemu rastopiti budio je u njoj nelagodu. Baš kao i sam čin njegovog ispijanja. Usprkos preporuci liječnika da svako jutro započne upravo čajem od metvice. Nekoliko neispijenih šalica čaja na stolu pred njom podsječalo ju je na protekle dane. Jutra neodlučnosti i osame. Utiha u duši iz kojih nije uspjevala pobjeći. Sve bi na vrijeme pripremila. Noć ranije ubrala bi listove, u zoru, čim bi se probudila , skuhala bi vodu i kada bi provlila, listove , kroz prste, spustila u ključalu vodu. Zatim bi, neko vrijeme, odsutno uživala u mirisu mente a , onda, ulivši čaj u šalicu, sjela na stolicu uz stol i čekala. Ni tog jutra zlatni galebovi s ruba šalice nisu poletjeli. Ostali su iznad plave naslikane površine mora koja se pretapala s istim takvom bojom na oslikanom porculanskom tanjuru.
Otvarale su se stranice njenog uspomenara. Fragmenti rečenica. Tragovi suza. Povodi nekim njoj nikada jasnim postupcima. Dani djetinjstva, noći mladosti i najrazličitiji detalji igara kojima se prepuštala. Kada bi joj strogi roditelji to dozvolili. I njenu ljubav prema slikarstvu. I prve pjesničke sentimentalne okušaje. U kojima su se jasno prepoznavali uzori. Susret s njim. Obvezujuće sate koje je provodila sa svojim prijateljicama. Kada bi zajedno, maštajući o budućnosti, postajale buket. Ona, Agata i njih tri: Lovor, Vrijes i Pelin. U njenom krilu...
LOVOR: Jesi li vidjela kaplju suze na njenom licu?
VRIJES: Davno je bilo kada smo gledale zamišljeno u daljinu.
PELIN: Brojeći galebove na obzorju.
LOVOR: Kako joj je spuznula niz obraz...
VRIJES: Jeste li je vidjele kako bijelom maramicom briše ruž sa usana?
LOVOR: I kako ga potom skriva u njedrima.
PELN: A galebovi?
LOVOR: Oni su odletjeli....negdje…
VRIJES: Kada ih je zvono iz kapelice potjeralo...
PELIN: Ja ga nisam čula.
LOVOR: Ali je zvonilo.
VRIJES: U našim dušama.
PELIN: A galebovi?
LOVOR: Oni su sletjeli….negdje…
VRIJES: Spominjete li se porculanskog servisa kojeg je poklonio mladi kapetan sinjorini Agati kada se vratio s prve plovidbe?
LOVOR: Koji je godinama ostajao u staroj kredenci među kristalnim čašama.
PELIN: Iz kojih se, jednom godišnje, pilo bijelo vino.
VRIJES: Uz spomen na mladog kapetana...
LOVOR: ...I godine Agatine tišine.
PELIN: Kako se ne bi spominjala…
VRIJES: Bože, tko bi rekao da je ona....
LOVOR: Ne govori!
VRIJES: Šuti!
LOVOR: Bolje je tako!
Njih tri su govorile. Ostale dvije su šutjele. Znala je Agata povod njihovoj šutnji. I rečenicama svake od njih kada bi uzdahnule. Odvajala ih je i razlikovala po mirisima. Lovora, vrijesa i pelina. Svjesno zaboravljajući njihova prva imena. I takvim imenima ih je zvala. U muškom rodu: Lovor, Vrijes i Pelin. To ih je zabavljalo, pa bi, u trenucima opuštanja one, uz smijeh skrivenih namjera, Agatu zvale - Buketić! Tepajući joj dok im je otkrivala tajne svoje ljubavi. Toplinu njegova dodira. Sveznačnost njegova poljupca. Planove za skoro vjenčanje. Zajednički život u njegovoj kući s velikim đardinom punim palmi, eukaliptusa, cikasa i magnolija. - Reci nam Buketiću, kakav je njegov dodir i mirišu mu li ruke po moru? - znale bi je upitati. - Pričaj nam o njegovim koljenima, rameminima, o tome kako mu raste dok te ima? - inzistirale bi. Pričala bi im iscrpno o njegovim usnama, o dugom strasnom poljupcu koji bi potrajao prije nego što bi otišao. O tome kako bi, nakon dugih zagrljaja bili žedni i kako bi se napili vode iz iste čaše a on joj spominjao recept nekog mirisnog likera svoje majke. I o drugi im je detaljima pričala o kojima su one slušale satima. I kasnije, u svojim snovima, rasčlanjivale u nove pojedinosti koje bi krile pri ponovnom zajedničkom susretu. I onda kada je Agata pristala da je svaka od njih naslika. Golu u postelji s čeznutljivim pogledom i nemarno prebačenim linculom preko bokova. Otkrivenih grudi i , za tu prigodu, posebno zarumenjenih obraza i crvenilom osjenčanih usana. U pozi očekivanja i nadanja. Koreografiju nogu i ruku Agata je nazvala: Zadovoljstvo! Pretpostavljajući višeznačnost naziva ali i svekolikost svojih emocija, strasti i obuzdanih poriva. Svaka od prijateljica donijela je svoje platno i uljane boje, preostale od završnog maturalnog ispita iz slikarstva. Slikale su je nekoliko noći i kada su završile posao, Agata je odabrala najbolju. Njoj najdražu sliku. Ulje na platnu koje je odlučila uokviriti i objesiti u svojoj sobi. Možda je darovati njemu, jednom, kada joj tjelo izgubi svježinu . Preostale dvije slike uzele su njene autorice. Sa onom koja je naslikala njoj najdražu sliku, noć kasnije, zajedno je prepravila onaj dio koji ju je činio prepoznatljivom. Crvenilo kose preslikali su žutom bojom, promjenili boju očiju , intervenirali crvenom bojom na usnama, korigirali nos i doslikali prsten na njenoj ruci.
Oblak, koji je natkrilio gradski zvonik, bio je okrugao. Kao velika bijela lopta, nabodena na gromobran koji je stršio . "Bože mi prosti, kao naranča od bumbaka." - zausti Agata i zatvori prozor.
Utiha u kojoj je živjela bilo je njeno stanje duše. I samo je tako mogla odsanjati dan i prespavati noć. Zatvorena u četiri zida s dva prozora. Koja je otvarla po samo njoj razumljivom rasporedu pazeći da uvijek jedan bude otvoren. Da ne osjeti proropuh. Ili vjetar koji bi mogao u sobu donijeti neke druge mirise izvana. Nigdje nije izlazila. Poluslijepa bila je sigurna u dobro znanom rasporedu namještaja. Stola, stolica, kreveta i fotelje. Velike obiteljske kredence i slika uokvirenih u teške zlatne okvire. I predmeta koji su, svaki na svoj način, bili dio njenih života. Uspomena koje su je održavale u životu. Točno je znala gdje se nalazi njegov vjerenički dar, gdje njegovo bijelo odijelo za vjenčanje od kojeg je odustao na nagovor majke. Gdje njegova pisma. Gdje njena vjenčanica i sasušeni buket frezija. Gdje njena mladost u zapisanim bilješkama, fotografijama i drugim uspomenama. I koji će dio sobe u ponoć obasjati mjesečina i u koje doba dana će zraka sunca obasjati koju sliku na zidu. I kada će , jednog sutona kada odluči, zauvijek ostati ležati ne očekujući nikoga. Kao i sva godišta koja su prošla. U njenoj duši produbljujući utihu. Koja joj je produžavala život. Svakom novom kapljom gorčine. I hladnog čaja u šalici kada bi na njene rubove sletjeli crni leptiri. Ljepirice! - kako ih je od milja zvala dok bi nestajala u svojoj tišini.
Kroz razbijeno prozorsko staklo nazirali su se prvi proplamsaji zore. Glubovi su još spavali po obližnjim krovovima. S knjunovima skrivenim ispod krila. I nogama ispruženim prema nebu.
Nema komentara:
Objavi komentar