MILAN MILIŠIĆ: LJUBIČASTI STRADUN

Scenskim recitalom „Ljubičasti Stradun“ Studentski teatar Lero iz Dubrovnika daje svoj prinos obilježavanju 70. godišnjice rođenja i 20. godišnjice smrti dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, prve civilne žrtve tijekom srpsko-crnogorskog agresije na Dubrovnik. Poginuo je od neprijateljske granate na pragu svoje kuće u Župskoj ulici  5. listopada 1991. „Ljubičasti Stradun“ je Lerova posveta svom predanom, redovitom gledatelju, pratitelju, „pričuvnom dramaturgu“, kritičaru i prijatelju Milanu Milišiću.

MILAN MILIŠIĆ

LJUBIČASTI STRADUN

Scenski recital u spomen Milanu Milišiću.

Ima jedno vrijeme u ljetnu večer kad Stradun postaje ljubičast. (M.Milišić)

Režija i adaptacija: Davor Mojaš / Tehničko vodstvo: Mato Brnjić / Svjetlo i ton: Marko Mijatović / Tonska montaža: Viktor Lenert / Scenografija: Konstrukcija od „Ljepirica“ / Rekvizita: Lerovo potkuplje „Vidi oblak!“ / Plakat: Nora Mojaš / Sudjeluju: Ksenija Medović, Sebastijan Vukosavić, Antonia Basić, Nila Miličić-Vukosavić, Leona Ribić, Maro Drobnić, Nikolina Dominković, Ozana Masnec, Latica Zekić i ....

„Ljubičasti Stradun“ sačinjen je od izbora pjesama, fragmenata eseja, putopisa, proznih, dnevničkih i drugih zapisa Milana Milišića iz njegovih zbirki pjesama i nekih drugih posmrtno objavljenih knjiga. Također, korištene su i skladbe za koje je Milišić pisao tekstove (nikada objavljena pjesma „Moskva“ dubrovačke grupe „Modeli“, pjesma  „Emili“ u interpretaciji Buca i Srđana) i pjesme Toma Waitsa kojeg je rado slušao. Korišteni su i fragmenti sudskih presuda, korespodencije i nekih osobnih svjedočenja i zapisa važnog traga književnog i svakodnevnog dubrovačkog vremenopisa pjesnika koji je, istovremeno, na poseban zaljubljenički i preljubnički način volio Dubrovnik, Grad koji je ostao uporišnim i prepoznatljivim inspiracijskim znakom Milišićevog stvaralaštva.

 -----------------

Živjeti u Dubrovniku znači živjeti predrasudu u kojoj je svijet dovršen onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunište posljednje kule. Sve što je u Dubrovniku moguće prodati svodi se na hotele. Treba otvarati hotele da ljudi dođu i vide kako je sve lijepo dovršeno. U Dubrovniku se ne može živjeti u svom vremenu ; isključivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu. Nije slučajno da se ovdje okupljaju bivši generali i ministri. Postoje i druga mjesta u kojima se može provoditi mirna starost. Oni ne traže mirnu starost. Oni žele da se ukine vrijeme. Dubrovnik im to pruža najubjedljivije. 

(M.Milišić)

Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.

Osječam se kao dio neke mašine koja je poslije zastoja rastavljena, potom ponovo grubo sastavljena, čujem njene kloporave performanse, ali ja više nisam u njoj, naprosto sam ostavljen sa strane, zabačen. U najboljem slučaju, mogu tu zarđati.

Nikad nisam mogao biti iskren. Iskrenost drugih me ubijala. Moja žena mi je dala zamotuljak sa njenim dnevnicima iz mladosti . Kao zalog našeg zajedništva, i kao iskaz njene iskrenosti. Nisam otvorio taj paket.

Trudio sam se, međutim, da ono što kažem ne bude laž. Ili, da koliko je moguće ne bude neistina. To nije lako i zahtjeva dosta vježbanja. Ono što »jest« i ono što »nije« često su tako zamješani u našem iskustvu da ću sa više uvjerenja pričati o nečemu što mi se možda nije dogodilo (a moglo je), nego o nečemu što mi se dogodilo ali nije u punom smislu odjeknulo u meni. Granicu zavađenih carstava teško je konstantno nadgledati i čovjek se može naći u čudu kad otkrije da se borio na obje strane istodobno.

Mogućnost mašte da Dubrovnik u svojoj datosti napuče nekim drugim duhom, nekim izmaštanim sadržajem i skladom – nezavisno od onoga što piše u povijesnim knjigama… mogućnost da granatama raznesu neispisano, isto tako bolna je kao fizička mučnina od pomisli na razaranje vidljivog.

Tamo gdje sam unajmio odjelo za maturalnu

Unajmit ću i frak za svoj pogreb.

Mogao bih uskoro umrijeti

Jer nemam pametnijeg posla

Slušajući zaglušenu eksploziju

Svake mrvice kruha koja pada na pod.

(Milan Milišić)

Premijera u Lero Teatru u Lazaretima 19.studenog 2011. u Dubrovniku u Noći kazališta.

U 18 sati i u 19 sati i 15 minuta.

Studentski teatar Lero

 Lazareti, Frana Supila b.b., 20000 Dubrovnik / tel +38598 427635 / tel.fax. +38520 42 3556

e-mail: studentskiteatarlero@du.t-com.hr