NOĆI NADOMETNUTE

Kada su mu iz Martecchinije tiskare donijeli prvi otisnuti primjerak knjige Periegesis orae ragusanae Đuro Ferić nije mogao obuzdati suze koje su mu kvasile duboke bore oko očiju i lagano puzale niz lice. Držeći je u rukama prisjećao se svojih dugih šetnji dubrovačkom okolicom, posjetima obiteljima koje su živjele na teško pristupačnim čempresima uokvirenim obroncima brda gdje su se generacije rađale i umirale i gdje se rijetko dolazilo. I gdje se , u nevolji, bježalo. Prisjećao se stihova i melodija starih zaboravljenih pjesmica, pokornica, uspavanki i uzdahnica koje su mu starice naricale dok ih je zahvalno i s punom koncentracijom slušao. Suosjećao s njima. Plakao i molio se.  I zapisivao tražeći uvijek poneko dodatno pojašnjenje, detalje  ili podatak koji bi također bilježio po listovima papira pazeći dobro da im se ne pomiješa redoslijed i da uvijek budu na okupu. I onda, kada bi se nakon dugog hoda samo njemu znanim stazama skrivenim kapinikom i dračom , vraćao onim drugim puteljcima uz koje je vazda cvjetala žuka i oko  kojih su , na njegov pogled, sazrijevale maginje. Crveneći se i žuteći  u bogatim grmolikom krošnjama. I otpadale zrele među ciklame i tratinčice. I onda kada je, obilazeći mjesta gdje je, kada bi im bilo vrijeme, brao šparoge i kuke i divlji luk i drugo bilje koje bi onda, razrijedivši ga i razvrstavši ga, kuhao s nekoliko patata  dodajućim ih u zdjelu sa tvrdo kuhanim jajima začinjenim  kvasinom . I maslinovim uljem koje je dobio s otoka gdje je jednom ljeto obogatio novim pričama koje su mu žene otočke  u crnom pričale. I koje je već iste zime objavio. Prije nekih drugih koje je davno pozavršavao. Namjerno ostavljajući po strani  već skoro zgotovljene rukopise: Fedre Augustove odsuzgnika pricze Esopove u pjesni slovinske prinesene i Pricizesedam  ismetnute knjigha Fedrovijeh, a sad ovi napose sa podpunu zjelochju nadometnute. Nadometnute kao grmjelice krunice od koje se nije odvajao. U dugim noćima nesna. Kada mu  se u glavi miješao miris  sumpora,  bilja, tinte, joda, voska i izgorjelih listova papira koje bi znao, kada bi mu noć ušla u zjenice, zapaliti na treperavom plamenu lumina. Ostavljajući da mu gorući papir opeče prste. I nagori duge sijede vlasi koje su mu padale zapuštene niz ramena. Noći koje su se izmjenjivale iscrpljivale su ga a dušu mu svakom urom tame i tišine novim snomoricama ranjavale. Sasvim klonuo, blijed i usporenih pokreta, teturao je među razbacanim knjigama, zgotovljenim i započetim rukopisima od kojih je, noći jedne južne i tople, posložio rubove puteljka po saloči oko velike trpeze. Umislivši da šeta među tako složenim suhozidima. Međama od knjiga iz kojih niče cvijeće koje po njemu miriše. I puzavice neke žute i ljubičaste koje dodiruju plafon i ponovno se spuštaju dolje prema drvenom podu po kojem on , iznemogao i iscrpljen, puže očekujući da ga iznenade neke njemu nepoznate grančice gorkijeh trava. Naslućeni pupoljak. Propupali list ili mladica izniknula iz najdeblje knjige u kojoj je zabilježio sve njemu znano cvjetajuće i listajuće u đardinu ljetnikovca u kojem ga je ona , jednog davnog premaljeća, dodirnula obrazom i okrznula golim ramenom. Držeći u ruci kiticu odocnjelih carevića i tuberoza. Znao je tada koju će i kada knjigu njoj posvetiti. I kome svoj miris duguje glicinija. U predugoj noći koja je uslijedila nakon njenog iznenadnog odlaska. I utihnulog zvona kapelice u kojoj je oltar, očistivši prašinu sa svijeća,  okitila tog jutra, iz vlastita herbarija odabranim i ubranim, bogišama, azalejama i ljubicama. Periegesis ore ragusanae ! Ne govoreći nikom o neizvedivoj premetaljci slova iz naslova koja nikada i nikako ne može dati njeno ime. I one noći nadometnute kada su ga našli kako izgubljen leži na podu  među razbacanim knjigama. Rasutim biljem i sasušenim cvijećem i uvelim grančicama. I sagnjelim narančama , limunima i dunjama na kredenci koje su nadlijetala jata modro-srebrnih mušica.