LOVOR
„Gusta i crna raste lovorika povrh mramora bijelih sjedalica, što se naokolo poredaše i zagledaše u rub onijemljene bunaršesme....“Ivo Lujo Rafael sjedi zagledan u pučinu. I sunce, koje kao kolačić, nestaje u daljini. I topi se u modroj juhi mora. Niže dolje, Stari Vrtlar „mučaljivo brusi oštricu kose“. Sluša dječak gavotu sutona i zvuk što ga iskreći stvaraju brus i kosa. I gunđanje Starca Vrtlara među visokom travom. Ostavljen, Ivo Lujo Rafael nije znao gdje je. Nije znao kamo bi. I zašto bi. Prošlo je već bilo podosta vremena i sunce samo što nije sasvim utonulo. Pokušao je plakati, ali se bojao poremetiti slijed zvukova. I glasova koji su mu odzvanjali u glavi. I zazvati majku i sestre, nekuda odlutale. Staroga Vrtlara se plašio. Nijemo je sjedio u svojem bijelom odijelu, uplašen i izgubljen. Samo mu je kaplja suze spuznula niz lice. I ostavila maču na bijeloj košuljici. Hlad sutona nudio je svoje tajne. „U tome je hladu lovorika potamnjela šarom paunaste kadife.“
VRIJES
Slijepa Gospođa Mare iznova je osluškivala dah Grada kroz rastvoreni prozor saloče. „Dva puta su zamlatili Zelenci zvonom na gradskoj uri - a to znači da su zazvonile dvije ure poslije padne...“ - promrmlja gespađa Mare. Ivo Lujo Rafael skriven iza zavjese, promatrao je staricu. Pokušavao je odgonetnuti tajne i moći njenog sljepila. Kako ta da zna koje su ure, a ne vidi - pitao se. I kako ta da razaznaje mirise cvijeća, a nikada ne izlazi iz saloče – pitao se. Ivo Lujo Rafael mirisao je po miholjicama. Prepoznala ga je po tom vonju koji uznemiruje iako se, kao i obično u to doba dana, skrivao u teškom velutu koltrine. „Eh!...vidiš, i one su se uputile a ima ih!...“ - gledajući prema njemu šapne Gospoda Mare. „Počimlju od Gospe, pa sve jedna po jedna, idu, idu, - a kad su umorne, počinu ispod megje u hladu velikijeh maslina i tu šapnu polako od cvijeta do cvijeta onu riječ, koju ne valja zaboravit na putu, - pak ražežu svoj mali feralić ... onako žute, malešne, zabodene u crnu zemlju - a mirne, kako svijeće na oltaru, činu ti se iz daleka duplijeri na "Korosante" ... I one znadu gdje idu!..." - izgovori Gospođa Mare, zatim duboke uzdahne kao da očekuje nastavak. Do Mihajla - je li ?! - ohrabri se Iva Lujo Rafael. Starica ništa ne odgovori. Dječak iz džepa kratkih svijetloplavih hlača, izvuče uveli stručak raznog toga jutra ubranog bilja. Klekne do starice, „pak joj približi do lica kitu cvijeća“. A ovo? – upita. Gospođa Mare, „povonjala i podigla glavu, kao da slijedi daleki zov - Ovo?...ovo je vrijes, što raste na kamenu!..“ - izgovori i sklopi oči. I usne vječni san. U naslonjaču od staroga oraha. Procavtio je, jeli? - krikne Ive Lujo Rafael. I plačući otrči iz saloče.
I
„Marija-Orsola nije rekla ni riječi! - Prignula je glavu i pošla.“ Vjetar koji je osjetio po dlanovima bio je hladan i nježan. I činilo mu se da , tako stojeći na propuhu, iz daljine čuje kako Zelenci udaraju ure neke i kako koltrine plešu i svojim plesom prizivlju... I kako dolje, pod prozorom, plačnim glasom neka žena izgovara: „Atropos se zvala!“ Stajao je tako nasred saloče osluškujući zvukove. Ispruženih dlanova kao da očekuje da mu netko daruje zahare ili možda bokunić kotonjate ili...I , odnekud, muha „breculja“ doleti na prazan žmul i tiho nastavi kružiti rubom koji mirisaše na jučer ispijeni prošek. I njene usne - spravne na cjelov. I na laku noć... I na dobro jutro... Stajao je i slušao. Mali bijeli promrzli dlanovi i dalje su bili ispruženi. Kaplja suze potekla je iz oka. Jedna pa zatim druga. I osjetio je mokrinu između noga. I izusti: „Reci joj neka dodje...“ Zatim sjedne na pod sklopivši ručice u krilu. Očekujući što će se dogoditi.
PELIN
„...Bijele su im halje do koljena, a vrat, ruke, noge - sve to mlado, vedro, nago. - Grudi su im tek probile ispod nabora bijelijeh, vunenijeh tunika. - Snaga i čistoća je u tim oživijelim likovima antičnijeh igračica Tanagore. I djevojke su skočile, planule u jedan smijeh i opet mahom umukle; - pa se tad zagrlile, izljubile i zatrčale do prohoda, da još uhode, kuda li će strašilo da umakne. - Svaka im riječ, - ritmička i zvučna, - prati nenadane, a rijetke geste tjelesa harmonijom vječne mladosti...“ Ivo Luje Rafael stajao je zatvorenih očiju. U ruci je stiskao kiticu mladih, tek ubranih grančica pelina. I crvenio se u licu.
Nema komentara:
Objavi komentar