SPOMINJANJE KNEZA

Kada je nepažnjom razbila: sedam  kristalnih čaša, nekoliko žmula, keramački komplet zdjelica za voćnu salatu,  soljeru, gostaricu za vino i gostaricu za vodu, stakleni  tacun, veliku porculansku zdjelu za mrtvu prirodu , šest kikara, dvije plitice od kositra, pet pjatinića, četiri kupice, zelenu staklenu murano vazu za cvijeće, tirkiznu murano bočicu za rozolin i još nekoliko murano boca, bočica i bočićica koje su po veličini bile složene u kredenci, gospođa Anukla rođena Kotruljević udana Držić je, ljuta i uzrujana,  s  gorčinom  spomenula: Prisvjetloga Gospara Kneza od Republike.

 

   (Fotografija iz predstave "Heloza Heloizi" D.Mojaša, 2008., snimio Ž.Tutnjević)

 

U TAMI UTIHNINA

Noć koju su prolili iz šalice, u kapljama je padala na bijeli stolnjak. I lustrane parkete od hrastovine. Kada se proširila u crnu mrlju i prekrila zidove sobe, nastavila je curiti niz otvoreni prozor. Ulicu jednu, pa zatim drugu. I treću. Tama je bila gusta kao fundač i nije razaznavao udaljenost poznatih mu predmeta. Dijelove namještaja i poluuvelih fikusa. U kantunu. I lustera koji se izgubio negdje u tami. Odjednom, pojavile su se zvijezde. Tisuće tinjajućih lumina. Posvuda. Činilo mu se da bi ih mogao dohvatiti i da bi , ukoliko nastavi ubrzano disati, ugasio nježne plamičke koji su treperili. Gledao je ustrašen i ostavljen ne znajući što  uraditi. I što bi mu se moglo dogoditi . Ukoliko sve potraje. Pomislio je da bi možda bilo najbolje da ustane sa stolice i krene prema mjestu gdje je osjećao da bi trebao biti prozor. Boja se tame. I strah ga je bilo utihnine. Negdje mora biti izlaz - pomislio je. A, opet, ako je ova noć bez izlaza? I ako je izlaz tama? Ili možda plamičci oko njega odašilju njemu neke neznane poruke? I, jesu li to uopće zvijezde? Učinilo mu se u jednom trenutku da mirišu smokve. Ali otkuda i zašto smokve kada im nije vrijeme. A one suhe odavno je pojeo. I šum valova, učinilo mu se, odnekud priziva vjetar. Ali ni vjetra ni mora u blizini, nije bilo. Nije bilo ni ptica. Ni mjeseca u njihovim kljunovima. Pokušavao je prepoznati vrijeme. Ure koje su prolazile dok je osjećao kako mu se čelo hladi i ručice znoje. I kako lebdi zajedno sa stolicom a nogice mu slobodno igraju ne dodirujući pod. I kako je netko negdje razbio zrcalo. Kristalno,  staro, venecijansko. U koje su se zagledale gospođe u svojim crnim dugim haljinama. S crnim moskarima kojima su tjerale muhe. Sa svojih velikih sivih vlasulja. I bijelih naprahanih faca. S očnim dupljama kao rupama. Iz kojih bi, ponekad, umjesto suza, kapnule crne kaplje. U porculanske šalice . Iz kojih su davno ispile svoj čaj. 

(2001.)  
(Fotografija iz predstave "Heloza Heloizi" D.Mojaša, 2008., snimio Ž.Tutnjević)

ELISA DAY U LAZARETIMA

Glazbeno-scenski recital „Elisa Day -  Where The Wild Roses Grow“ Nicka Cavea Lerov je, uz suvremeno kazališno propitivanje dubrovačke dramske i književne baštine koje traje, usporedni repertoarni izbor koji svake godine iznjedri novi i ne samo kazališni susret s pjesnikom koji intrigira svojim stvaralaštvom ali i nekim drugim životnim i umjetničkim osobnostima. U tom slijedu; nakon Samuela Becketta („Divan dan“), Johna Lennona („How?Kako?“) i Milana Milišića („Ljubičasti Stradun“), Lero poseže sa Caveom, pjesnikom, glazbenikom i umjetnikom uglavnom poznatom široj publici po objavljenim pjesma a manje po proznim i drugim literalnimi posezanjima. Lero će na sceni pročitati na svoj način. Kao i obično. I kao uvijek do sada. I ubuduće. U ovakvim slučajevima. Ostaju odavno "Lero slučaj". S posljedicama.  Ovom premijerom Lero se, zbog obnove Lazareta, seli u drugi prostor a gdje će i kada nastaviti s radom i izvedbama svojih predstava dubrovačka kulturna javnost i Lerova vjerna publika na vrijeme će biti obavješteni.  Teatar Lero je 2008. preseljen iz ulice Ilije Sarake u Lazarete gdje je, nakon desetljeća seljenja i gostovaja u vlastitom gradu, uredio svoj komorni teatar u kojem je do sada prikazao desetak praizvedbi predstava koje su taj „mali Lero teatar“ etablirali u i ne samo dubrovačkom kulturnom i kazališnom prostoru. Uz ostalo, Lero je protekle četiri godine u Lazaretima igrao svoje predstave i u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara („Epitaphio“, „Psyche Pelingrada“, „Ljepirice“, „Mjesečina za Lady Macbeth“).

NICK CAVE "TAJNI ŽIVOT LJUBAVNE PJESME" (FRAGMENTI)
"Kako je lijepa spoznaja da sami stvaramo vlastite osobne katastrofe i da nam u tome pripomažu stvaralačke sile unutar nas. Svatko od nas ima potrebu da stvara, a žalost je stvaralački čin. Ljubavna pjesma je tužna pjesma, ona je zvuk žalosti.

Ljubavna pjesma  nije nikada istinski sretna. Prije svega, ona mora obgrliti sav potencijal patnje. One pjesme koje govore o ljubavi a u svojim stihovima nemaju bol ili jecaj nisu ljubavne pjesme, već prije pjesme mržnje zakukuljene u ljubavne pjesme i nije im za vjerovati. Te pjesme poriču našu čovječnost i naše bogomdano pravo da budemo tužni, a radio-valo su zagađeni njima.

Ljubavna pjesma mora odjekivati šaputanjem žalosti i zvečenjem jada. Pisac koji odbija istraživati mračnije regije srca nikad neće biti sposoban uvjerljivo pisati o čudu, magiji i radosti ljubavi, jer kako se dobroti ne može vjerovati ako nije udisala isti zrak kao i zlo.

Ljubavna pjesma mora biti rođena u kraljevstvu iracionalnoga, apsurdnoga, smušenoga, melankoličnoga, opsesivnoga, suludoga, jer ljubavna pjesma je buka ljubavi same, a ljubav je, naravno, oblik ludila.

Ljubavna pjesma nosi mnogo ruha (ukrasa)  i naoko je pisana iz mnogih razloga – da objasni ili da ozlijedi – pisao sam pjesme iz oba razloga – ali, konalno, ljubavna pjesma postoji da jezikom ispuni tišinu između nas i Boga, da smanji razmak između prolaznoga i vječnoga.

U svijetu moderne pop glazbe, svijetu koji se prividno bavi ljubavnim pjesmama, ali u stvari tvori tek nešto više od grumena toplih dječjih bljuvotina boje bebipape zavitlanih kroz radio-valove, istinska žalost nije dobrodošla.

„Doćiću ako ćeš zvati / bit ću tu svaki dan / Čekajući da iskažeš svoju ljubabav / Jer istina je što govore / Bolje đavo kog znaš / Vratit ću te / Opet ću te vratiti...“

Kada Kylie Minogue pjeva ove riječi, nevinost u njenom glasu čini užas ove obeshrabrujuće lirike još slikovitijom. Ideja predstavljena ovom pjesmom, mračna i griješna i tužna – da su svi ljubavni odnosi po svojoj naravi zloporabni i da prihvačaju i ohrabruju tu zloporabu, bila ona fizička ili psihološka, pokazuje kako čak i najbezazlenije ljubavne pjesme imaju potencijal da prikriju strašne ljudske istine. 

Legija je razlog zbog kojih sam bio primoran sjesti i napisati ljubavne pjesme. Neki od njih postaji mi jasniji kada sjednem sa svojim prijateljem i priznamo jedan drugome da obojica patimo od psihološkog poremećaja što ga medicinska profesija naziva erotografomanija. Erotografomanija je opsesivna težnja pisanja  ljubavnih pjesama.

Moj prijatelj povjerio mi je da je tijekom posljednjih pet godina svojoj ženi napisao i poslao više od sedam tisuća ljubavnih pjesama. Moj prijatelj je izgledao iscrpljen, a njegov sram je bio gotovo opipljiv. Ja patim od iste bolesti, ali na sreću još nisam dosegao tako uznapredovali stadij kao moj jadni prijatelj.

Neke pjesme su vraške i mudro je ne izgubiti razum dok se bavite njima. Prilično često uviđem kako se čini da pjesme koje sam napisao znaju više o tome što se događa u mom životu nego što ja znam. Imao sam stranice i stranice četvrte strofe jedne pjesme ispisane dok je odnos još brodio. Jedna je takva strofa glasila: „Kamelija, magnolija / Prelijep im je cvat / A zvono Svete Marije / Javlja točan sat. „

Lijepe riječi, nevine riječi, nesvjesne da bi se jednog dana cijeloj stvari moglo izmaknuti tlo pod nogama. Ljubavne pjesme  koje se povezuju s osobnim iskustvima, koje su poetizacija stvarnih događaja, u sebi imaju osobenu ljepotu.  Ostaju žive na isti način kao i sjećanja i, živeći, odrastaju. 

Ja sam sretan što sam tužan. Kao talog preostao od ovog traganja, same pjesme, moje tmično leglo tužnooke djece, okupljaju se i, na svoj način, štite me, tješe i održavaju me živim. One su pratitelji duše koji je vode u izgnanstvo, koji čuvaju neodoljivu žudnju za onime što nije od ovog svijeta.Imaginacija teži za zamjenikom, a kroz pisanje ljubavnih pjesama sjedi se i večera s gubitkom i čežnjom, ludilom i melanmkolijom, ekstazom, magijom, radošću i ljubavi s jednakim mjerama štovanja i zahvalnosti.

Spiritualna potraga ima mnogo lica – religija, umjetnost, droge, rad, novac, seks – ali traganje rijetko kada služi Bogu tako izravno, a nagrade su rijetke kada tako velike."(Nick Cave)

(Fotografije iz Lerove predstave "Elisa Day", 2012., snimio Ž.Tutnjević) 

LERO U NOĆI KAZALIŠTA! NICK CAVE "ELISA DAY" (Where The Wild Roses Grow)

Studentski teatar Lero odigrat će u svom prostoru u Lazaretima 17. studenog 2012. u sklopu manifestacije Noć kazališta svoju posljednju premijeru na sceni koju je smislio i predstavama bogatio od 2008. godine. U nepune četiri godine praizvedbama i brojnim izvedbama Lero je etablirao svoju komornu scenu u kulturnoj ponudi i slici Dubrovnika nudeći se dušom i posebnošću svoje poetike ostajući i dalje drugačiji i svoj. Posljednja premijera baš u Noći kazališta, izbjeći treba sve moguće simbolike i konotacije i primisli, bit će glazbeno-scenski recital "Elisa Day"-Where The Wild Roses Grow Nicka Cavea. Treći je to naslov posebne Lerove produkcije započet Johnom Lennom i predstavom "How?Kako" i nastavljen "Ljubičastim Stradunom" Milana Milišića. S premijerama u Noćima od kazališta. Kada bi drugo. Lero će odigrati dvije izvedbe 17. i 18. studenog a onda će seliti, jer Lazareti se, nakon toliko godina, napokon obnavljaju. Lerovci tako neće prisustvovati prirodnom urušavanju krova u njihovom "podkuplju"  već će to uradi radnici izvođača radobva. Slijedi selidba. Još jedna. Mogo bi se podatan prikaz Lerovih iseljenja, useljenja i gostovanja u svom gradu napisati. I hoću to jednom napraviti. Ali vratimo se teatru. Činjenica je da je teatar tamo gdje je Lero kao što je dokazano i potvrđeno da je Lero tamo gdje je teatar.

 NICK CAVE:  ELISA DAY(Where The Wild Roses Grow) /  Režija i dramatizacija: DAVOR MOJAŠ  / Scenografija:  SAD WATER / Kostimografija: ZJENA GLAMOČANIN / Oblikovatelj svjetla i ton: MARKO MIJATOVIĆ / Tehničko vodstvo i realizacije scene: MATO BRNJIĆ i KSENIJA MEDOVIĆ / Tonska montaža: VIKTOR LENERT / Lutke: JASNA HELD / Plakat: NORA MOJAŠ / Scenografija i rekvizita: Lazaretski „Ispod kuplja“ fundus u preseljenju. Igraju: KSENIJA MEDOVIĆ, JASNA ŽITNIK, SANJA ŽIVKOVIĆ, MATILDA PERKOVIĆ, ZVONČICA ŠIMIĆ, DELFINA BARTULOVIĆ-BARNJAK, LEONA RIBIĆ...

...Kako je lijepa spoznaja da sami stvaramo vlastite osobne katastrofe i da nam u tome pripomažu stvaralačke sile unutar nas. Svatko od nas ima potrebu  stvarati a žalost je stvaralački čin. Ljubavna pjesma je tužna pjesma, ona je zvuk žalosti....Ljubavna pjesma  nije nikada istinski sretna. Prije svega, ona mora obgrliti sav potencijal patnje. One pjesme koje govore o ljubavi a u svojim stihovima nemaju bol ili jecaj nisu ljubavne pjesme, već prije pjesme mržnje zakukuljene u ljubavne pjesme i nije im za vjerovati. Te pjesme poriču našu čovječnost i naše bogomdano pravo da budemo tužni, a radio-valovi su zagađeni njima....Ljubavna pjesma mora odjekivati šaputanjem žalosti i zvečenjem jada. Pisac koji odbija istraživati mračnije strane srca nikad neće biti sposoban uvjerljivo pisati o čudu, magiji i radosti ljubavi, jer kako se dobroti ne može vjerovati ako nije udisala isti zrak kao i zlo....Ljubavna pjesma mora biti rođena u kraljevstvu iracionalnoga, apsurdnoga, smušenoga, melankoličnoga, opsesivnoga, suludoga, jer ljubavna pjesma je buka ljubavi same, a ljubav je, naravno, oblik ludila... (Nick Cave Ljubavna pjesma)

TEATAR LERO S "KRALJEM UBUOM" U ROGOZNICI

Bila su to godišta kada je Lero igrao, putovao, radio nove predstave, punio pozornice i gledališta, kada se u ulici Ilije Sarake okupljalo plaho teatarsko društvo, "klapa od teatra" ali i mladost i radost i predanost i što sve ne kada smo se ono jednom...i nekoliko puta onda. Pa još godinama, na sreću, poslije. I možda do danas. Te odveć daleke 1979. godine režirao sam Jarryjevog  "Kralj Ubua". Predrag Vušović je bio Tata Ubu, Mima Čampara (danas Brautović)  Mama Ubu a Stojan Glamočanin sve ostalo. Zbog njega sam Jarryjev tekst cijeli presložio da Stoja dobije zasluženu minutažu na sceni i dovoljno vremena za igre s Pređom.  Mia Begović i Ozrenka Kaliterna bile su dio okvira predstave a u njemu brojna draga lica. Nekih se sječam, nekih nema, neki su me zaboravili a neki su se izgubili. A neki će se prepoznati na ovoj fotografiji. Tako je to s teatrom. Tako je to s godinama. Starimo. U kutiji starih slika, iz vremena kada smo se slikavali i čuvali fotografije, pronašao sam obilje Lerovog svakodnevlja. Uspomena od kojih boli glava. I nešto "u križima".  Evo jedne poluskupne fotografija iz Rogoznice. Te godine je Rade "služio vojni rok" (neš' ti mornarice) i organizirao je Lerovo gostovanje u mjestu svog "vojnikovanja" koje se bilo poklopilo s još nekim dogovorenim nastupima. Prije i poslije.

Evo imena uslikanih za lakše prepoznavanje, raspoznavanje i upoznavanje: Olga (Olgica), Igor, Mia, Antun, Miro (Miroslav) - (čuče), Robi (Robert),Davor, Vedran, Nela, Ozre (Ozrenka), Stoja (Stojan), Mima (Izmira), Rade (Radovan), Mišo, Maja, Dijana, Jadre (Jadranka), Pređo (Predrag) i Mato (stoje). Kao i obično sigurno nas je uslikao Tutanj (Željko Tutnjević). Ne znam zašto Robi drži Magnetofon kada je u predstavi glazba bila "u živo" i zašto Mato drži ponosno u zraku "kabele" kada nije, osim mraka na početku i kraju, bilo promijena svijetla. Ponovimo, bila je to 1979. godina. Po kratkim rukavima reklo bi se ljeto ili proljeće i rana jesen ili....

Premijera "Kralja Ubua" bila je u Kazalištu Marina Držića 8.4.1979. a 27,11.1979. (iste godine) režirao sam Becketta "Doći-proći". Premijera je bila u Studentskom klubu u Pilama. Poslije pokazalo se, bila je to jedna od važnijih predstava iz obilja Lerove teatrografije. I "Kralj Ubu" je bio važna predstava. U Lerovoj praksi sve su predstave važne. Nema nevažnih i onako...